Strah je neosnovan, nismo ni blizu deflacijskoj spirali

Autor: Daniel Gros , 19. travanj 2016. u 22:00

Potrošačke cijene u padu su iz jednostavnog razloga: cijene energije i ostalih sirovina su se više nego prepolovile tijekom posljednje dvije godine, njihov je pad stoga privremen i središnje banke trebale bi ga zanemariti.

Središnje banke diljem razvijenog svijeta shrvane su strahom od deflacije. Međutim, taj je strah neosnovan, a opsesija njime ima štetne posljedice. Japan je pravi primjer straha. Godine 2013, desetljeća cijena u (laganom) padu potaknula su središnju japansku banku Bank of Japan na upuštanje u monetarnu ofenzivu nezapamćenih razmjera.

Ali dok je ukupna inflacija nakratko porasla, čimbenici koji su potaknuli taj rast – prodorna deprecijacija jena i povećanje poreza – nisu dugo potrajali. U ovom trenutku, zemlja se vraća u stanje koje je gotovo jednako deflaciji – na točku koju ističu uspaničeni novinski naslovi. Međutim, nasuprot dojmu stvorenom putem medijskih izvješća, japansko gospodarstvo daleko je od izdisaja. Nezaposlenost je gotovo nestala; stopa zapošljavanja kontinuirano doseže nove gornje granice; dok raspoloživ dohodak po glavi stanovnika postojano raste.  

Zapravo, čak tijekom takozvanih izgubljenih desetljeća u Japanu, rast dohotka po glavi stanovnika bio je jednak onome u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, dok je stopa zapošljavanja porasla, nagoviještajući da deflacija možda i nije u tolikoj mjeri opaka kao što to čini se vjeruju središnji bankari. U Sjedinjenim Američkim Državama i u Europi, također ima malo naznaka ekonomske propasti koja proizlazi iz neuspjeha središnjih banaka u postizanju svojih inflacijskih ciljeva. Rast ostaje solidan, ako ne i spektakularan, dok zapošljavanje raste.

Povoljni uvjeti financiranja
Postoje dva ključna problema vezano uz pristup koji su središnje banke trenutno usvojile. Ponajprije, one su usredotočene na potrošačke cijene, što je zapravo pogrešna ciljna točka.  Potrošačke cijene u padu su iz jednostavnog razloga: cijene energije i ostalih sirovina su se više nego prepolovile tijekom posljednje dvije godine. Njihov je pad stoga privremen i središnje banke trebale bi ga zanemariti, kao što su zanemarile porast potrošačkih cijena u trenutku kad su cijene nafte vrtoglavo rasle. Umjesto toga, središnje banke trebale bi se usredotočiti na stopu rasta prihoda, izmjerenu rastom nominalnog BDP-a; upravo je to ono što je naposljetku najvažnije za visoko zadužene vlade i poduzeća.

Prema takvom načinu mjerenja nema deflacije: indeks cijena BDP-a (nazvan BDP deflatorom) u razvijenim zemljama u prosjeku raste za 1-1,5%. U eurozoni doseže rast od 1,2%. To se može smatrati podbačajem vezano uz cilj koji je postavila Europska središnja banka od "ispod ali blizu 2%," ali u dostatnim razmjerima koji bi opravdali sve agresivnije korištenje monetarnih instrumenata Europske središnje banke u cilju stimuliranja gospodarstva. Nadalje, nominalni rast BDP-a premašuje dugoročne kamatne stope. U trenutku u kojem su dugoročne kamatne stope više od stope rasta BDP-a, što je obično slučaj, imućni mogu akumulirati bogatstvo brže od ostalih, što je ustvrdio ekonomist Thomas Piketty.  

Međutim, u ovom trenutku, rast nominalnog BDP-a uveliko nadmašuje prosječne dugoročne kamatne stope (koje, u nekim zemljama, uključuju premije rizika do 100 baznih bodova) – čak i u eurozoni, gdje se očekuje da će ove godine nominalni rast BDP-a doseći oko 3%. To znači da su uvjeti financiranja jednako povoljni kao što su bili na vrhu kreditnog buma 2007., pa i znatno bolji nego što su bili u bilo kojem trenutku tijekom posljednjih 20 godina. Moglo bi se očekivati da će ti podaci primorati središnje bankare na promišljanje o svojim trenutnim bojaznima po pitanju deflacije. Ali oni ostaju predani postizanju svojih inflacijskih ciljeva, uvjereni da bi čak i najmanja epizoda deflacije mogla započeti silaznu spiralu, uz pad potražnje koja bi uzrokovala daljnji pad cijena. To je njihova druga pogreška.

Robusna potražnja
Naravno, deflacijska spirala je moguća, a njene bi posljedice mogle biti ozbiljne. Kad bi realne kamatne stope bile značajno pozitivne, moglo bi doći do znatnog pada potražnje, što bi snizilo cijene do točke u kojoj bi servisiranje dugova zajmoprimaca postalo nemoguće. Takva je spirala doprinijela Velikoj depresiji u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1930-ih godina, kad su cijene padale, tijekom pojedinih godina, za nekih 20-30%. Međutim, danas nismo ni blizu toga. Zapravo, nominalne kamatne stope su na nuli, dok su najširi indeksi cijena u porastu, premda laganom.

Budući da su uvjeti financiranja tako povoljni, nije iznenađujuće da je domaća potražnja ostala robustna, što je dovelo do toga da gotovo posvuda nezaposlenost dosegne niske razine kakve su prethodile krizi. Eurozona je jedino veliko razvijeno gospodarstvo u kojem nezaposlenost ostaje znatna te ostaje stoga jedino gospodarstvo u kojem bi se mogle obrazložiti negativne strane rizika od deflacije. Međutim, čak i u eurozoni, rast BDP-a neznatno je iznad (doduše vrlo slabog) potencijala, stoga se postepeno zatvara preostali jaz outputa. Nadalje, jedini razlog zbog kojeg nezaposlenost u eurozoni ostaje visoka jest taj što je stopa sudjelovanja radne snage nastavila s rastom tijekom recesije; doista, zapošljavanje se vraća na razine na kojima se nalazilo prethodno krizi. 

'Obeshrabreni radnik'
To je upravo suprotno od onoga na što upozoravaju deflacijski jastrebi. Prema popularnoj hipotezi "obeshrabrenog radnika", pomak prema deflaciji je skup, jer dugotrajna recesija navodi ljude na prekid potrage za zaposlenjem. To uopće nije slučaj u današnjoj Europi. Raspoloživi podaci su jasni. Središnje banke u razvijenim gospodarstvima trebale bi pobijediti svoj iracionalni strah od deflacijske spirale i prestati s očajničkim poticanjem potražnje.  U protivnom, susrest će se s masovnom ekspanzijom platnih bilanci i vrlo slabim rezultatima.

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close