Kralj Butana sve naš želi usrećiti. On smatra da bi se vlade, umjesto na bruto domaći proizvod, trebale usmjeriti na mjerilo izraženo kao bruto domaća sreća. Je li taj novi naglasak na sreću istinska promjena ili je riječ o prolaznoj modi? Lako je uvidjeti zašto bi vlade trebale prestati naglašavati gospodarski rast koji im neprestano klizi kroz prste. Naime, u eurozoni se ove godine uopće ne očekuje rast. Britansko gospodarstvo usporava. Grčko se smanjuje već godinama. Zašto onda ne bismo odustali od rasta i uživali u onome što imamo? Neupitno je da će ovakvo raspoloženje ispariti čim rast oživi, što je neizbježan razvoj događaja. Svejedno, došlo je do dubinske promjene stava prema rastu, zbog koje je izgledno da će on u budućnosti postati manje važan, osobito u bogatim zemljama.  Prvi čimbenik koji podriva težnju za rastom jest zabrinutost u vezi s njegovom održivosti. Možemo li održati stopu rasta iz prošlosti bez ugrožavanja vlastite budućnosti? Kada se sedamdesetih godina 20. stoljeća počelo govoriti o "prirodnim" granicama rasta, mislilo se na prijetnju iscrpljivanja prehrambenih namirnica i neobnovljivih prirodnih izvora. Odnedavna se ta rasprava preusmjerila na ispuste ugljika. Prema zaključku slavnoga izvještaja Stern iz 2006. godine, trebali bismo žrtvovati dio današnjeg rasta kako bismo izbjegli pregrijavanje planeta u budućnosti.

Neto gospodarska dobrobit

Zanimljivo je što u ovoj raspravi postoji jedna tabu tema, a to je rast broja stanovnika. Naime, što ima manje ljudi, manji su rizici zagrijavanja planeta. No, umjesto da prihvate prirodni pad populacije, vlade bogatih zemalja upijaju sve više i više ljudi u nastojanjima da snize cijenu radu i održe brzi rast. Najnoviji strahovi vezani su uz razočaravajuće rezultate rasta. Sve je jasnije da rast ne pridonosi našem dojmu boljitka. Zašto onda ustrajemo na njemu?Temelji toga pitanja postavljeni su još davno. Godine 1974. ekonomist Richard Easterlin objavio je poznati rad pod naslovom "Pridonosi li gospodarski rast našoj sreći? Empirijski dokazi" ("Does Economic Growth Improve the Human Lot? Some Empirical Ecidence").

Nakon usporedbe dohotka po stanovniku s istraživanjima razine sreće pojedinaca u nizu zemalja došao je do zapanjujućeg odgovora: vjerojatno ne. Osim kod osoba s vrlo niskim prihodima (dovoljnima tek za pokrivanje osnovnih životnih potreba), Easterlin nije pronašao nikakvu korelaciju između sreće i BDP-a po stanovniku. Drugim riječima, BDP je loše mjerilo zadovoljstva vlastitim životom. To saznanje dalo je vjetar u leđa osmišljavanju alternativnih indeksa. Godine 1972. tako su dvojica ekonomista William Nordhaus i James Tobin predstavili mjerilo koje su nazvali "neto gospodarska dobrobit", a koje su dobili oduzimanjem loših posljedica BDP-a, kao što je zagađenje, i dodavanjem netržišnih aktivnosti, poput načina provođenja slobodnog vremena. Uspjeli su dokazati kako društvo s puno slobodnog vremena i malo rada može uživati isto koliko i ono s više rada, stoga i većim BDP-om te manje slobodnog vremena. Najnovija mjerenja pokušavaju uključiti širu lepezu pokazatelja "kvalitete života". Nevolja je u tome što se stvari mogu mjeriti, ali kvaliteta života baš i ne. Način kombiniranja kvantitete i kvalitete u nekom indeksu "zadovoljstva kvalitetom života" pitanje je morala, a ne ekonomije, pa nije nikakvo iznenađenje što se ekonomisti uglavnom drže kvantitativnih mjerenja "boljitka".Međutim, još jedno otkriće počelo je utjecati na javnu raspravu o rastu: siromašni stanovnici neke zemlje manje su sretni od bogatijih. Drugim riječima, iznad najniže razine zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, sreća pojedinaca nije toliko određena njihovim prihodom u apsolutnom smislu, već u odnosu na prihod neke druge, referentne skupine. Neprestano se uspoređujemo s drugima te se zbog toga osjećamo ili superiorno ili inferiorno, bez obzira na prihodovnu razinu; boljitak, dakle, više ovisi o tome kako su plodovi rasta raspoređeni negoli o tome kolika je njihova apsolutna količina.

Dobrobiti rasta manjini

Drukčije rečeno, za zadovoljstvo kvalitetom života nije važan rast osobnog dohotka, već rast prosječnog dohotka, dohotka neke tipične osobe. Uzmimo za primjer populaciju od deset ljudi (recimo u tvornici) u kojoj glavni direktor zarađuje 150.000 dolara godišnje, a svih ostalih devet radnika po 10.000. Njihov prosječni dohodak je 25.000 dolara, ali 90 posto ih zarađuje 10.000 dolara. Uz takvu vrstu prihodovne raspodjele bilo bi iznenađenje kada bi gospodarski rast utjecao na jačanje dojma o kvaliteti života kod pojedinaca.Nije posrijedi neutemeljen primjer. U posljednjih tridesetak godina u bogatim društvima prihodi stabilno rastu, ali prihodi prosječnog stanovnika stagniraju ili čak padaju. Drugim riječima, manjina, odnosno u zemljama kao što su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države vrlo malobrojna manjina, prisvaja većinu dobrobiti od rasta. U takvim slučajevima, dakle, ono što želimo nije snažniji rast nego veća jednakost.Veća jednakost ne bi samo pridonijela osjećaju spokoja koji proizlazi iz sigurnog okružja i boljeg zdravstvenog stanja nego i osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz više slobodnog vremena, više vremena provedenog s obitelji i prijateljima, više poštovanja prema bližnjima, kao i više slobode glede odabira životnog stila. Zbog raširene nejednakosti žarko želimo stvari koje nam inače ne bi bile važne jer nas one neprestano podsjećaju da imamo manje od nekoga drugoga. Živimo u nametljivom društvu s "nabrijanim" očevima i majkama "tigricama" koji neprekidno potiču i sebe i vlastitu djecu da "napreduju u životu".John Stuart Mill, slavni filozof iz 19. stoljeća, imao je puno civiliziraniji pogled na stvari: "Priznajem da me ne opčinjava ideal života onih koji smatraju da je… guranje preko reda i gaženje preko leševa, a što oblikuje postojeći oblik društvenog života, najpoželjnija sudbina za ljudski rod… Najbolje stanje ljudskog duha je ono u kojemu nitko nije siromašan, ali nitko i ne želi biti bogatiji, te stoga nema razloga biti poguran u pozadinu od onih koji se nastoje progurati naprijed".Tu lekciju današnji ekonomisti nikako da nauče, ali kralj Butana ju je i te kako dobro usvojio, kao i brojne druge osobe koje su prepoznale ograničenja kvantificiranoga bogatstva.

© Project Syndicate, 2012.

Robert Skidelsky, počasni je profesor politologije pri Sveučilištu Warwick i član Britanske akademije za povijest i ekonomiju, kao i zastupnik u britanskom Domu lordova. Autor slavne biografije Johna Maynarda Keynesa u tri dijela, političku je karijeru počeo je u laburističkoj stranci, da bi kasnije postavo zastupnik konzervativaca za državna financijska pitanja u Domu lordova. U konačnici je izbačen iz konzervativne stranke zbog protivljenja intervenciji NATO-a na Kosovu 1999. godine.