Darko Markušić

Darko Markušić

Slučaj Petrokemija: sukob interesa i taština

U slučaju kutinske Petrokemije Vlada je pokazala da o nekim pitanjima nije još ozbiljno raspravljala, pa je prepustila ministrima da to čine javno. Posrijedi je već viđeno neozbiljno testiranje javnosti

Priča o privatizaciji i hrvatsko-ruskim odnosima proteklih se dana u najvećoj mjeri svela na privatizaciju kutinske Petrokemije. Rasprave o tome podijelile su dio javnosti, političara, sindikata, investitora, ali i medija. Na vidjelo su izašli različiti interesi, ali je do izražaja dodatno došao i strah od privatnoga kapitala, privatizacije, privatnih poduzetnika. Posljedica je to svega lošega što je Hrvatsku pogodilo proteklih godina, od lešinarskih privatizacija predvođenih HDZ-ovim tajkunima poput Kutle, Gucića i sličnih koji su iza sebe ostavljali pustoš u tvrtkama i uništavali radna mjesta i proizvodnju. No, za antipoduzetničku klimu krivi su i pojedini strani vlasnici koji su, pogođeni krizom ili negativnim trendovima u sektoru, također reducirali radna mjesta i otpuštali radnike.

Razdor između dvije Hrvatske
Politika nije, međutim, pridonijela valorizaciji rada, poduzetništva i uspjeha, već upravo suprotno. Pokazala je, ponajviše bivši premijer Sanader, kako se do uspjeha i novca može doći i puno bržim i daleko nemoralnijim putem. Ne treba stoga čuditi pretjerani strah od privatizacije tvrtke, čiji su radnici već i ranije prosvjedima spriječili prethodne pokušaje privatizacije, ali i uništavanja tvrtke koja sada nakon više loših godina posluje dobro. U društvu kakvo je hrvatsko, gdje politika još uvijek u bitnome odlučuje o našim životima, gdje kriteriji napredovanja nerijetko bivaju reducirani na partijsku (stranačku) podobnost i gdje se svi mi još uvijek učimo demokraciji, ne treba stoga čuditi podijeljenost, ali ni odioznost prema privatnom kapitalu, privatnoj inicijativi. U Hrvatskoj je krizu dosad osjetio isključivo privatni sektor, oko 150.000 radnih mjesta ugašeno je upravo u tom sektoru zbog krize. Istodobno, gotovo nitko nije dobio otkaz u javnom sektoru. To je također pridonijelo razdoru između dvije Hrvatske, one u privatnom sektoru - gdje nema više jamstva sigurnosti radnog mjesta, gdje već sutra možeš postati tehnološki višak - i u javnom sektoru, gdje radno vrijeme u najboljem slučaju završava u 16 sati, gdje se odlazi na proširene vikende, gdje se spajaju praznici i efektivno radi najviše sat, dva dnevno. Naravno, ima i izuzetaka, ali su prilično rijetki - možda malo češći od statističke pogreške. Stoga sasvim razumljivo zvuče zahtjevi radnika kutinske Petrokemije koji žele ostati u državnom vlasništvu i protive se novom vlasniku - bio on iz zapadne ili istočne Europe, privatna tvrtka ili u većinskom vlasništvu druge države. To je legitiman zahtjev i sve drugo u hrvatskim uvjetima bilo bi lažno.

Sasvim legitiman zahtjev je i dioničara, investitora, koji je neke dionice kupio i koji želi ostvariti zaradu na njima. I koji bi najradije uklonio sve koji mu u tome stoji na putu. Financijskog investitora ne mora nužno zanimati ništa drugo osim vlastitog financijskog interesa. I ne zanima ga. Tko govori drukčije, laže samog sebe i zamagljuje stvari. No, nije problem u njemu, nego u onome tko mu vjeruje i tko od njega očekuje nešto drugo, brigu za opće dobro. Na njega se u ime svojih partikularnih interesa obično pozivaju oni koji misle da znaju više od drugih, na njega se pozivaju “veličine” koje za sebe misle da su “pozvane” mijenjati stvari, educirati mase. Vlastitu nesigurnost obično rješavaju uvredama, povišenim tonom žele nadomjestiti argumente, brigom za “druge” prikriti svoj interes. I što su glasniji, neki drugi im počinju vjerovati, a oni koji se s njima ne slažu obično ušute kako se ne bi izložili poruzi najglasnijeg sa stavom. Na žalost, obično ti drugi, koji im povjeruju, prije ili kasnije izvuku kraći kraj. Dugoročno, naravno. O općem dobru trebali bi razmišljati političari, ministri, zastupnici… jer su za to dobili povjerenje građana na izborima. Na žalost, i oni imaju svoje interese, koji se ne moraju kratkoročno ili dugoročno poklapati s općima. Primjerice, što prije uvjeriti javnost da se nešto pokreće, da se dobro radi, da se izlazi iz teške ekonomske situacije.

Zaštita interesa
U toj želji da se što prije isporuči rezultat ponekad se i griješi, u toj želji da se što prije promijeni društvena klima, da se investitorima - domaćim i stranima - vrati povjerenje događaju se i pogreške. I to se, primjerice, ovoj Vladi dogodilo u slučaju odlaska u Rusiju prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. I to treba reći. Vladina komunikacija o (ne)privatizaciji Petrokemije jednostavno je šlampava, učinjene su gotovo početničke greške i stvoren je slučaj gdje ga drukčijim pristupom nije trebalo ni biti. Osobno, svaki put kada čujem da se netko zalaže za nešto što je protivno njegovu očiglednom interesu u ime nekih viših ciljeva, zapitam se što leži u pozadini, što se skriva iza toga. I ne pomišljam odmah na paranoje i teorije zavjere, nego na prave motive i toj osobi jednostavno ne vjerujem. Prirodno je da svatko štiti svoje interese i nelogično bi bilo drukčije.

Hanfa je zakazala
Idealna je situacija kada pojedinačni interesi idu u istom smjeru, ali u životu to se ne događa prečesto. U ekonomiji, istina, takve situacije srećemo češće nego drugdje. Interesi rada i kapitala ne moraju nužno biti različiti, kao što ni interes manjinskog i većinskog dioničara ne mora biti različit. Ali može. Problem nastane, kada većinski dioničar u nedostatku vlastite ideje nekritički usvoji argumente manjinskog, obično glasnog, da ne kažem preglasnog. To je rijetka situacija. Upravo smo svjedočili jednoj takvoj u slučaju kutinske Petrokemije. Vjerujem da je Čačić u najboljoj namjeri izjavio stvari koje neki drugi ministri u nekim drugim, razvijenijim zemljama s više demokratske tradicije, ne bi nikad rekli. Barem ne javno. Ne bi se usudili. Uslijedile su neodređene izjave drugih ministara, na primjer Gordana Marasa, i dijametralno suprotne izjave premijera Zorana Milanovića. Vlada je time pokazala da o nekim pitanjima još nema stava, da se o nekim pitanjima, poput privatizacije kutinske Petrokemije, nije još ozbiljno ni raspravljalo, već se prepušta javnosti da to čini, odnosno ministrima da to čine u javnosti. Taj, prilično neozbljan, ali ne tako rijedak način testiranja bila javnosti puštanjem probnih balona već smo viđali i kod nekih ranijih političara, pa i ranijih HDZ-ovih vlada. Istina je da je tako vladati možda komotnije nego donijeti odluku i onda možda pretrpjeti nezadovoljstvo građana. No, u slučaju kutinske Petrokemije dogodilo se još nešto. Izjave manjinskog dioničara, predstavnika države, tj. većinskog vlasnika, o pregovorima o privatizaciji tvrtke podigle su cijenu dionice na burzi. Scenarij kakav smo već u nekim ranijim situacijama odgledali više puta na nekim drugim dionicama. No, ponekad, istina ne prečesto, znao se umiješati i regulator. Ovaj put je i Hanfa, čije novo vodstvo još hvata konce, jednostavno odšutjela. Iskreno, zakazala.

* Autor nema dionice Petrokemije.

Komentari (20)
  • FrendBuraz
    FrendBuraz 9:48 2.4.2012.

    To je također pridonijelo razdoru između dvije Hrvatske, one u privatnom sektoru - gdje nema više jamstva sigurnosti radnog mjesta, gdje već sutra možeš postati tehnološki višak - i u javnom sektoru, gdje radno vrijeme u najboljem slučaju završava u 16 sati, gdje se odlazi na proširene vikende, gdje se spajaju praznici i efektivno radi najviše sat, dva dnevno. Naravno, ima i izuzetaka, ali su prilično rijetki - možda malo češći od statističke pogreške.

    Živo me zanima što sve gospodin Markušić podrazumijeva pod "javni sektor", i da li je svjestan čiji je sve rad obezvrijedio ovako paušalnom izjavom.

  • Coupe
    Coupe 19:12 30.3.2012.

    krunccrni


    Coupe


    E ovo se vec zove umijece novinarstva, retorike, i proznog spisateljstva, a sve protkano etički ispravnim pitanjima, i poštenjem, jer i djetetu iz osnovne škole je jasno da ovo nije drukerski tekst već bit novinarstva. Iskreno sam iznenadjen - ugodno - pojavom ovako dobrog, jasnog i iskrenog teksta na Poslovnom a posebno njegovom odvažnošću. Treće poglavlje je odlično, kao i peto, a cijeli tekst je savšreno napisan. Ni sam ne bih napisao bolje, a bavim se pisanjem, doduše dramskim.
    Gospodine B. , vjerujem da Ste pročitavši ovo ako ništa drugo barem naučili kako čovjek čovjeku odgovara, i jasno Vam je da Ste se svojim polu pismenim , prepotentnim - bez pokrića i seljačkim nastupom u kojem blatite hrvatske novinare s dugogodišnjim iskustvom i stotinama dobrih djela iza sebe ( koje je Vaše dobro djelo ? ) osramotili pred očima hrvatske javnosti za malo dulja vremena. Eto, čovjek Vam je sad lijepo pokazao kako se komunicira, a u konačnici, i tekst nekidan je bio ispravan ali nasvirani ego investitora je natjerao iste da suludo potroše preko milion kuna samo da diskreditiraju sasvim ispravno temeljenu prognozu autora ovog pre .. enog članka .. A kome nije jasno "šta je pjesnik htio reći" , preporučio bih povratak u srednju školu i ponovno pohađanje satova filozofije, književnosti, povijesti, sociologije, i psihologije. U biti, psihologa možete i sami posjetiti ..

    Krešimir Mitrović

    (Posjedujem 56 dionica PTKM ali mi novac nije sve u životu kao vama koji imate obraza blatiti ovako dobro napisan tekst.. )

    Predlažem da se od sada svi i potpišu svojim imenom ispod ako vec kritizirate, jer imam dojam da iza vecine ovih kritika stoji samo jedna, jedina, "mala" osoba

    Pozdrav i kažem, pročitajte još koji put ako zaista niste shvatili !

    predlažem da uz ime i prezime pišemo i eventualne prethodne nickove

    Super, pa onda napisi i jedno i drugo, kaj cekas vise ??

  • Coupe
    Coupe 19:11 30.3.2012.

    adrianbob


    Loše, loše opet privatno prepucavanje i ništa korisnog. Kada će ljudi u ovoj državi shvatiti da business služi za zaradit novce? Krađa je nemoralna ali želja za zaradom, koliko vidim, također.

    Krađa je nemoralna , ostanimo pri tome Sto se tice Petrokemije, kada bi ju Vlada privatizirala novi vlasnik morao bi otkazati daljnje ugovore barem 1200 radnika, jer u kapitalizmu je profit na prvom mjestu, zatim menagement, pa PR, pa mali dionicari, i tek onda na kraju - radnici. U prijevodu, Vlada koja bi išla na to da iskljucivo zbog buduce koristi - materijalne - potencijalnih preuzimatelja riskira ostanak preko 1200 radnika na ulici , u postsocijalistickoj zemlji poput Hrvatske, sama bi sebi potpisala kapitulaciju i toga su svjesni. Nema govora o privatizaciji Petrokemije, jer je za Kutinu puno bolje da sama Petrokemija posluje makar s brake-even-om, nego da dodje neka Yara ili BASF i po vec vidjenim modelima poslovanja tih kompanija - otpuste i posalju na ulicu 1200 branitelja. A svi znamo da bi se to desilo. Uzivajte i sjetite se - nije moralno spekulirati sa tudjom sudbinom, a u ovom slucaju takva je spekulacija ocita. Bloggman je za privatizaciju iako je svjestan da bi bilo koji novi vlasnik morao rezati 1000 radnika, jer vec vidi svoj udio u nebu u tom slucaju, ali povoditi se za drustveno-moralnom izopacenoscu .. osobno, radije drzim dionice i pokazem malo povjerenja u ovu Vladu da je sposobna i sama voditi svoje - nase vlasnistvo manirom dobrog gospara

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve