Priča o privatizaciji i hrvatsko-ruskim odnosima proteklih se dana u najvećoj mjeri svela na privatizaciju kutinske Petrokemije. Rasprave o tome podijelile su dio javnosti, političara, sindikata, investitora, ali i medija. Na vidjelo su izašli različiti interesi, ali je do izražaja dodatno došao i strah od privatnoga kapitala, privatizacije, privatnih poduzetnika. Posljedica je to svega lošega što je Hrvatsku pogodilo proteklih godina, od lešinarskih privatizacija predvođenih HDZ-ovim tajkunima poput Kutle, Gucića i sličnih koji su iza sebe ostavljali pustoš u tvrtkama i uništavali radna mjesta i proizvodnju. No, za antipoduzetničku klimu krivi su i pojedini strani vlasnici koji su, pogođeni krizom ili negativnim trendovima u sektoru, također reducirali radna mjesta i otpuštali radnike.

Razdor između dvije Hrvatske
Politika nije, međutim, pridonijela valorizaciji rada, poduzetništva i uspjeha, već upravo suprotno. Pokazala je, ponajviše bivši premijer Sanader, kako se do uspjeha i novca može doći i puno bržim i daleko nemoralnijim putem. Ne treba stoga čuditi pretjerani strah od privatizacije tvrtke, čiji su radnici već i ranije prosvjedima spriječili prethodne pokušaje privatizacije, ali i uništavanja tvrtke koja sada nakon više loših godina posluje dobro. U društvu kakvo je hrvatsko, gdje politika još uvijek u bitnome odlučuje o našim životima, gdje kriteriji napredovanja nerijetko bivaju reducirani na partijsku (stranačku) podobnost i gdje se svi mi još uvijek učimo demokraciji, ne treba stoga čuditi podijeljenost, ali ni odioznost prema privatnom kapitalu, privatnoj inicijativi. U Hrvatskoj je krizu dosad osjetio isključivo privatni sektor, oko 150.000 radnih mjesta ugašeno je upravo u tom sektoru zbog krize. Istodobno, gotovo nitko nije dobio otkaz u javnom sektoru. To je također pridonijelo razdoru između dvije Hrvatske, one u privatnom sektoru – gdje nema više jamstva sigurnosti radnog mjesta, gdje već sutra možeš postati tehnološki višak – i u javnom sektoru, gdje radno vrijeme u najboljem slučaju završava u 16 sati, gdje se odlazi na proširene vikende, gdje se spajaju praznici i efektivno radi najviše sat, dva dnevno. Naravno, ima i izuzetaka, ali su prilično rijetki – možda malo češći od statističke pogreške. Stoga sasvim razumljivo zvuče zahtjevi radnika kutinske Petrokemije koji žele ostati u državnom vlasništvu i protive se novom vlasniku – bio on iz zapadne ili istočne Europe, privatna tvrtka ili u većinskom vlasništvu druge države. To je legitiman zahtjev i sve drugo u hrvatskim uvjetima bilo bi lažno.

Sasvim legitiman zahtjev je i dioničara, investitora, koji je neke dionice kupio i koji želi ostvariti zaradu na njima. I koji bi najradije uklonio sve koji mu u tome stoji na putu. Financijskog investitora ne mora nužno zanimati ništa drugo osim vlastitog financijskog interesa. I ne zanima ga. Tko govori drukčije, laže samog sebe i zamagljuje stvari. No, nije problem u njemu, nego u onome tko mu vjeruje i tko od njega očekuje nešto drugo, brigu za opće dobro. Na njega se u ime svojih partikularnih interesa obično pozivaju oni koji misle da znaju više od drugih, na njega se pozivaju “veličine” koje za sebe misle da su “pozvane” mijenjati stvari, educirati mase. Vlastitu nesigurnost obično rješavaju uvredama, povišenim tonom žele nadomjestiti argumente, brigom za “druge” prikriti svoj interes. I što su glasniji, neki drugi im počinju vjerovati, a oni koji se s njima ne slažu obično ušute kako se ne bi izložili poruzi najglasnijeg sa stavom. Na žalost, obično ti drugi, koji im povjeruju, prije ili kasnije izvuku kraći kraj. Dugoročno, naravno. O općem dobru trebali bi razmišljati političari, ministri, zastupnici… jer su za to dobili povjerenje građana na izborima. Na žalost, i oni imaju svoje interese, koji se ne moraju kratkoročno ili dugoročno poklapati s općima. Primjerice, što prije uvjeriti javnost da se nešto pokreće, da se dobro radi, da se izlazi iz teške ekonomske situacije.

Zaštita interesa
U toj želji da se što prije isporuči rezultat ponekad se i griješi, u toj želji da se što prije promijeni društvena klima, da se investitorima – domaćim i stranima – vrati povjerenje događaju se i pogreške. I to se, primjerice, ovoj Vladi dogodilo u slučaju odlaska u Rusiju prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. I to treba reći. Vladina komunikacija o (ne)privatizaciji Petrokemije jednostavno je šlampava, učinjene su gotovo početničke greške i stvoren je slučaj gdje ga drukčijim pristupom nije trebalo ni biti. Osobno, svaki put kada čujem da se netko zalaže za nešto što je protivno njegovu očiglednom interesu u ime nekih viših ciljeva, zapitam se što leži u pozadini, što se skriva iza toga. I ne pomišljam odmah na paranoje i teorije zavjere, nego na prave motive i toj osobi jednostavno ne vjerujem. Prirodno je da svatko štiti svoje interese i nelogično bi bilo drukčije.

Hanfa je zakazala
Idealna je situacija kada pojedinačni interesi idu u istom smjeru, ali u životu to se ne događa prečesto. U ekonomiji, istina, takve situacije srećemo češće nego drugdje. Interesi rada i kapitala ne moraju nužno biti različiti, kao što ni interes manjinskog i većinskog dioničara ne mora biti različit. Ali može. Problem nastane, kada većinski dioničar u nedostatku vlastite ideje nekritički usvoji argumente manjinskog, obično glasnog, da ne kažem preglasnog. To je rijetka situacija. Upravo smo svjedočili jednoj takvoj u slučaju kutinske Petrokemije. Vjerujem da je Čačić u najboljoj namjeri izjavio stvari koje neki drugi ministri u nekim drugim, razvijenijim zemljama s više demokratske tradicije, ne bi nikad rekli. Barem ne javno. Ne bi se usudili. Uslijedile su neodređene izjave drugih ministara, na primjer Gordana Marasa, i dijametralno suprotne izjave premijera Zorana Milanovića. Vlada je time pokazala da o nekim pitanjima još nema stava, da se o nekim pitanjima, poput privatizacije kutinske Petrokemije, nije još ozbiljno ni raspravljalo, već se prepušta javnosti da to čini, odnosno ministrima da to čine u javnosti. Taj, prilično neozbljan, ali ne tako rijedak način testiranja bila javnosti puštanjem probnih balona već smo viđali i kod nekih ranijih političara, pa i ranijih HDZ-ovih vlada. Istina je da je tako vladati možda komotnije nego donijeti odluku i onda možda pretrpjeti nezadovoljstvo građana. No, u slučaju kutinske Petrokemije dogodilo se još nešto. Izjave manjinskog dioničara, predstavnika države, tj. većinskog vlasnika, o pregovorima o privatizaciji tvrtke podigle su cijenu dionice na burzi. Scenarij kakav smo već u nekim ranijim situacijama odgledali više puta na nekim drugim dionicama. No, ponekad, istina ne prečesto, znao se umiješati i regulator. Ovaj put je i Hanfa, čije novo vodstvo još hvata konce, jednostavno odšutjela. Iskreno, zakazala.

* Autor nema dionice Petrokemije.