Kada su znanstvenici McKinsey globalnog instituta (MGI) nedavno počeli kopati po pojedinostima loših gopodarskih rezultata Meksika, došli su do zapanjujućeg otkrića: postoji neočekivano veliki jaz u rastu produktivnosti velikih i malih poduzeća.

Od 1999. do 2009. produktivnost radne snage rasla je po pristojnoj stopi od 5 posto godišnje u velikim tvrtkama s 500 i više zaposlenika. Za razliku od njih, kod malih poduzeća s deset zaposlenika ili manje produktivnost radne snage padala je po godišnjoj stopi od 6,5 posto. Nadalje, udio zaposlenosti u ovim malim tvrtkama se i na najvišoj razini u istom razdoblju povećao s 39 na 42 posto. Imajući u vidu ovaj golemi rascjep između, kako su to autori izvješća nazvali, "dva Meksika", općenito loši rezultati meksičke privrede ne predstavljaju nikakvo iznenađenje. Premda su velike i moderne tvrtke ubrzano napredovale zahvaljujući ulaganjima u tehnologiju i vještine, gospodarsko sranje se srozalo zbog neproduktivnih malih poduzeća.

Možda se to doima kao anomalija, ali zapravo je riječ o sve češćoj pojavi. Sagledamo li širu situaciju u zemljama u razvoju, uvidjet ćemo da se između najuspješnijih i najneuspješnijih sektora u pojedinim državnim gospodarstvima stvara gotovo nevjerojatan rascjep.Činjenica da su neke tvrtke i sektori znatno bliži globalnoj granici produktivnosti od drugih nije nikakva novina. Produktivna heterogenost, odnosno ono što su razvojni ekonomisti prije nazivali gospodarski dualizam, oduvijek je bila središnja značajka društava niske prihodnovne razine. Ono što jest novo, a usto i zabrinjavajuće jest činjenica da se segmenti niske produktivnosti u državama u razvoju ne smanjuju, dapače, u mnogim se slučajevima šire. 

Jaz u produktivnosti
Do gospodarskog razvoja obično dolazi kada se radnici i poljoprivrednici odmaknu od tradicionalnih sektora niske produktivnosti (kao što su poljoprivreda i osnovne usluge) te okrenu modernim tvornicama i i uslužnim djelatnostima. Dok se to događa, dolazi do dvije pojave. Prvo, opća produktivnost gospodarstva raste jer se više radne snage zapošljava u modernim sektorima. Drugo, jaz u produktivnosti između tradicionalnih i suvremenih gospodarskih sektora se smanjuje te dualizam postupno nestaje. Poljoprivredna produktivnost u tom procesu se povećava zahvaljujući uporabi boljih tehnika te padu broja ratara koji obrađuju zemlju. Navedeno je bio klasično obrazac poslijeratnog razvoja na europskoj periferiji, to jest u zemljama poput Španjolske i Portugala. Ovim mehanizmom nastala su i azijska "gospodarska čuda" kao što su Južna Koreja, Tajvan te konačno i Kina (najuspješniji primjer od svih).Jedna stvar koju sve pojave naglog i visokog rasta imaju zajedničku jest ubrzana industrijalizacija. Širenje moderne proizvodnje poticalo je rast čak i u državama koje su se ponajviše oslanjale na domaće tržište, poput Brazila, Meksika i Turske do 1980-ih.

Najbitnije u cijeloj priči bile su strukturalne promjene, a ne međunarodno trgovanje samo po sebi. Danas je slika puno drugačija. Čak i ako nekoj državi dobro ide, industrijalizaciji ponestaje zamaha puno brže nego u prethodnim razdobljima sustizanja gospodarskog rasta, što je fenomen kojega sam nazvao preuranjena deindustrijalizacija. Iako mladi i dalje hrle sa sela u gradove, obično ne završavaju u tvornicama, već na crnom tržištu uslužnih djelatnosti niske produktivnosti.Naime, strukturalne promjene počinju ići u suprotnom smjeru: od proizvodnje do uslužnog sektora (preuranjeno), proizvodnih do neproizvodnih djelatnosti, organiziranog do crnog sektora, modernih do tradicionalnih poduzeća te srednjih i velikih tvrtki do malih poduzeća. Kvantitativne studije dokazuju da takvi obrasci strukturalnih promjena znatno opterećuju gospodarski rast u Latinskoj Americi, Africi te brojnim azijskim zemljama. 

Stimulacija rasta izvoza
Dva su načina kako premostiti jaz između najuspješnijih i najneuspješnijih dijelova gospodarstva. Jedan od njih je omogućiti rast malim i mikro poduzećima, olakšati im prijelaz u formalnu privredu i ojačati produktivnost, a sve to zahtijeva otklanjanje mnogih prepreka. Neformalni i tradicionalni dijelovi gospodarstva obično nisu dobro pokriveni javnim uslugama i infrastrukturom, a i odsječeni su od svjetskog tržišta, nemaju pristupa financiranju te su prepuni radnika i rukovoditelja koji su nedovoljno kompetentni i obrazovani.Premda brojne vlade ulažu značajne napore u osnaživanje malih poduzeća, uspješne priče vrlo su rijetke. Potpora malim poduzećima nerijetko je u službi ostvarivanja ciljeva društvene politike, odnosno održavanja prihoda najsiromašnijih i najisključenijih radnika umjesto stimulacije rasta izvoza i produktivnosti.

Druga je strategija povećati prilike za suvremene ugledne tvrtke kako bi se iste mogle proširiti te zaposliti radnike koji bi u suprotnom završili u ne toliko produktivnim gospodarskim sektorima. Možda je ovo i uspješniji put. Studije pokazuju da su rijetka uspješna poduzeća započela kao male tvrtke; naime, i u početku su to bile razmjerno velike tvrtke koje su pokrenuli poduzetnici koji su vještine i znanje o tržištu razvili u naprednijim dijelovima gospodarstva. Istraživanje poduzeća u Africi koje je proveo John Sutton s London School of Economics ukazuju da najčešće upravo poduzetnici s iskustvom u uvoznim djelatnostima osnivaju moderne domaće tvrtke. Nacionalne podružnice multinacionalnih tvrtki i poduzeća u državnom vlasništvu također su izvor takvih tvrtki.

Širenje kapaciteta
Izazov je kako stvoriti gospodarsko okružje u kojem postoje poticaji za ulaganje lokalnih talenata i kapitala u tvrtke u modernim i neproizvodnim gospodarskim sektorima. Katkad je dovoljno već i samo otklanjanje prepreka u smislu državnih propisa i ograničenja. Ponekad su potrebne proaktivne vladine strategije, kao što su porezni poticaji, posebne investicijske zone ili iznimno konkuretni valutni tečaj da bi navedena ulaganja postala produktivna. Svaka se vlada treba zapitati radi li dovoljno na potpori širenja kapaciteta u modernim sektorima koji imaju najveći potencijal apsorpcije zaposlenika iz ostatka gospodarstva. 

© Project Syndicate, 2014.