Sindikalni referendum protiv produljenja radnog vijeka odiše jeftinim populizmom

Autor: Vladimir Nišević , 24. ožujak 2019. u 22:00

Ovaj referendum u konačnici neće pomoći radnici u tekstilnoj industriji, nju će kroz nekoliko godina ionako zamijeniti roboti, jednako kao i radnicu na blagajni u trgovačkom centru. On će samo ubrzati otvaranje novih radnih mjesta u već golemom hrvatskom javnom sektoru.

Referendum, snaga naroda kroz izravnu demokraciju, ne mora ujedno značiti i pamet naroda kroz izravnu demokraciju. Svaku raspravu o izravnom odlučivanju o sudbini svih, prepuštenoj u ruke polovice svih plus jedan glas, pokazat će samo i jedino duboke podjele i znanje o manipulaciji onih nevidljivih i skrivenih interesnih skupina – to je pokazao Brexit, to će pokazati i svaki drugi referendum održan oko pitanja koja tako jako mogu polarizirati društvo i podijeliti ga na "nas" i "njih".

I da budemo pošteni, nisu u tome Britanci iznimka. Dogodilo bi se to u današnjoj Europi u većini zemalja jer jačanje populizma i desnice, podržano "ravnozemljašima", protivnicima cijepljena i tko zna još kakvim ridikulima koji sada imaju cijelu zemlju na dlanu zahvaljujući društvenim mrežama, pogurala bi lako, naprosto nevjerojatno, bilo koju ideju kroz sve moguće mehanizme u bilo kojoj od onih zemalja koje se nazivaju razvijeni Zapad, kao i na Istoku koji stremi istom tom nazivu. I u svemu tome na scenu stupaju naši sindikati i svi njima naklonjeni, kao i oni koji samo žele svjetla reflektora za sebe i pokreću inicijativu protiv produljenja radnog vijeka u Hrvatskoj.

Devastirani eksperimentima
Profesionalni političari, profesionalni sindikalisti, profesionalni zaposlenici nevladinih udruga i slični pokreću referendumsku akciju ne bi li omogućili svima, što je nešto oko četiri milijuna koliko nas ima, mogućnost da jasno i glasno kažemo da ne želimo raditi duže od 65 godine – ili da upravo to želimo. I nema u tome ništa sporno kada bi se to sve odvijalo u ozračju pametnog dijaloga, činjenica i promišljanja, a ne u svjetlu populizma, i to na prostoru koji je toliko devastiran raznim socijalnim, političkim i gospodarskim eksperimentima.

Prostoru koji je već odavno pametne i obrazovane isporučio Europskoj uniji, nahranio gladne kroz eksperiment uhljebništva, a sada već počeo dijeliti i počasne doktorate kroz odluku akademske zajednice koja u najmanju ruku zaslužuje divljenje na hrabrosti. I jasnije rečeno, sindikati pokreću referendum u trenutku kada većina ljudi koji bi trebali glasati i inače razmišlja destruktivno, točnije očajnički. Slično kao u Britaniji kada se neki odgovarali na Brexit rečenicom: "Ja i ovako nemam što izgubiti pa kada tonem neka tone cijeli otok".

Koliko je to opasna igra sada vidimo na primjeru Velike Britanije i ništa ne učimo.  Naši sindikati odlučili su potpaliti fitilj, pa što bude. Neka 50 posto plus jedan glas odluči, a ona druga polovica neka se prilagodi.  Zašto bi neki ugledni kirurg ili sveučilišni profesor koji voli svoj posao radio nakon 65 godina? Zašto bi srednjoškolski profesor matematike ili računarstva koji uživa u svom slabo plaćenom i potcijenjenom poslu ostao učiti našu djecu nakon 65 godina života kada ga može zamijeniti netko drugi, iako često taj netko drugi već ima bolje plaćeni i uspješan posao, pa eto našu djecu ne mora učiti nitko.

Borba za poklonjena prava
To je bit koju sindikati pokrećući referendum ne vide ili ne žele vidjeti – način na koji pilaju granu na kojoj sjede. Posao borbe za radnička prava u državi u kojoj gotovo da nema masovne industrije, već sindikalnu scenu uglavnom čine oni iz državnih službi, jako je jednostavna.

To je borba ne za stečena već za poklonjena prava. I ovaj referendum na kraju će biti isto to – borba za poklonjena prava jer on u konačnici neće pomoći radnici u tekstilnoj industriji, nju će i ovako kroz nekoliko godina zamijeniti roboti, isto kao i radnicu na blagajni u trgovačkom centru. Ovaj referendum ubrzat će otvaranje radnih mjesta u javnom sektoru i omogućiti bržu izmjenu onih kojim prava poklanja država. 

Komentirajte prvi

New Report

Close