Joseph E. Stiglitz

Joseph E. Stiglitz

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Sveučilištu Columbia i glavni ekonomist na Institutu Roosevelt

Sekularna stagnacija bila je samo izgovor za pogrešnu ekonomsku politiku

Osim ako ne nestanu sebičnost i kratkovidnost koje definiraju našu politiku i sve dok se one ne nadjačaju, osobito u SAD-u pod Trumpom i njegovim republikancima koji omogućuju njihovo postojanje, gospodarstvo koje je u službi mnogih, a ne nekolicine, ostat će samo san.

Neki ekonomisti zagovaraju stajalište da su, nakon financijske krize 2008. godine, Sjedinjene Američke Države, a možda i globalno gospodarstvo, patili od "sekularne stagnacije", ideje koja se prvi put pojavila u razdoblju nakon Velike depresije. Gospodarstva su se uvijek oporavljala od recesija. Međutim, trajanje Velike depresije nadmašilo je trajanje svih do tad zabilježenih. Vjerovalo se da se nešto dogodilo zbog čega će se usprkos niskim ili nultim kamatnim stopama gospodarstvo urušiti.

Iz razloga koji su u ovom trenutku vrlo jasni i razumljivi, srećom se ispostavilo da su ta grozna predviđanja netočna. Oni koji su bili odgovorni za provođenje planova oporavka 2008. godine (isti pojedinci koji su nosili krivnju za premalo regulative u gospodarstvu u danima koji su prethodili krizi) bili su mišljenja da je ideja sekularne stagnacije privlačna jer je ona objašnjavala njihov neuspjeh u pronalaženju brzog, robustnog oporavka. Stoga, dok se gospodarstvo urušavalo, ponovno je zaživjela ideja: nemojte okrivljavati nas, implicirali su njeni pokretači, činimo sve što je u našoj moći.

Obamina pogreška
Događaji tijekom protekle godine pokazali su da ta ideja nije bila ispravna, što se nikad nije činilo vrlo mogućim. Iznenadno povećanje deficita SAD-a, s oko 3% na gotovo 6% BDP-a, uslijed loše osmišljenog prijedloga zakona o regresivnom oporezivanju i dvostranačkog dogovora o potrošnji, potaknulo je rast na oko 4% i snizilo nezaposlenost na najnižu razinu u posljednjih 18 godina.

Te mjere možda jesu loše osmišljene, ali one pokazuju da se uz dostatnu fiskalnu podršku može postići puna zaposlenost, čak i dok kamatne stope rastu uvelike premašujući nulu. Obamina administracija počinila je krucijalnu pogrešku 2009. godine kad nije provela veći, duži, bolje strukturirani i fleksibilniji fiskalni stimulans. Da je to učinila, gospodarski oporavak bio bi snažniji i ne bi se razgovaralo o sekularnoj stagnaciji.

No, u stvarnosti, samo su oni koji su se nalazili u gornjih 1% stanovništva zabilježili porast vlastitog dohotka tijekom prve tri godine takozvanog oporavka.   Neki od nas tada su upozorili da će recesija vjerojatno biti duboka i dugotrajna te da je ono što je potrebno snažnije i drugačije od onoga što je tada predlagao Obama. Pretpostavljam da je glavna prepreka bilo uvjerenje da je gospodarstvo primilo samo lagani "udarac" od kojeg će se ubrzo oporaviti. Smjestite banke u bolnicu, pružite im skrb s velikom ljubavlju, te, najvažnije od svega, obaspite ih novcem i ubrzo će sve biti dobro.

Izostala državna potrošnja
Međutim, agonija gospodarstva bila je veća od onoga što je nagoviještala ova dijagnoza. No, posljedice financijske krize bile su više nego ozbiljne i ogromna redistribucija dohotka i bogatstva prema vrhu oslabila je agregatnu potražnju. Gospodarstvo je prolazilo kroz tranziciju od proizvodnje prema uslugama, a tržišno gospodarstvo ne provodi samostalno takve tranzicije na učinkovit način. Bilo je potrebno više od ogromne sanacije banaka. SAD-u bila je potrebna temeljna reforma vlastitog financijskog sustava.

Zakon Dodd-Frank iz 2010. u određenoj je mjeri napravio pomak, iako ne dostatan, u sprječavanju banaka da naškode nama ostalima; no, učinio je malo da osigura da banke doista učine ono što se od njih očekuje, primjerice, da se više usredotoče na davanje zajmova malim i srednjim tvrtkama. Bila je neophodna veća državna potrošnja, kao i aktivniji programi redistribucije i predistribucije - usmjereni na rješavanje problema slabljenja pregovaračke moći radnika, aglomeracije tržišne moći kod velikih korporacija te korporativne i financijske zloupotrebe.

Također, aktivna politika tržišta rada i industrijska politika mogle su pomoći tim područjima koja su patila od posljedica deindustrijalizacije. Umjesto toga, donositelji politika nisu uspjeli učiniti dovoljno čak niti da bi spriječili gubitak vlastitog doma među siromašnim domaćinstvima. Političke posljedice tih ekonomskih neuspjeha bile su predvidljive i predviđene: bilo je jasno da postoji rizik da će se oni s kojima se postupalo na tako loš način prikloniti demagogu. 

Nitko nije mogao predvidjeti da će SAD dobiti jednog tako lošeg kao što je Donald Trump: rasist i mizoginist usmjeren na uništenje vladavine prava, kako unutar, tako i izvan zemlje te na diskreditiranje američkih vjerodostojnih institucija i institucija za procjenu, uključujući medije. Fiskalni stimulans takvih razmjera kako što je bio onaj u prosincu 2017. i siječnju 2018. bio bi još moćniji jedno desetljeće ranije kad je nezaposlenost bila tako visoka. Slabi oporavak stoga nije bio rezultat "sekularne stagnacije"; problem je bio u neprimjerenoj državnoj politici.

Kakve stope rasta?
Ovdje se nameće središnje pitanje: hoće li stope rasta u nadolazećim godinama biti jednako snažne kako su bile u prošlosti? To, naravno, ovisi o dinamici tehnoloških promjena. Ulaganja u istraživanje i razvoj, osobito u temeljna istraživanja, predstavljaju važnu odrednicu, ali uz znatno kašnjenje; rezovi koje predlaže Trumpova administracija nisu obećavajući.  No, čak i u tom slučaju postoji znatna neizvjesnost. Stope rasta po glavi stanovnika znatno su varirale tijekom proteklih 50 godina, u rasponu između 2 i 3% na godišnjoj razini u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata do 0,7% tijekom prošlog desetljeća.

Međutim, možda je došlo do prevelikog fetišizma rasta. U razmišljanju o krizi iz 2008. godine mogu se naučiti brojne lekcije, ali najvažnija je da je izazov bio, i još uvijek ostaje, političke prirode, a ne ekonomske: nema ničega što bi suštinski spriječilo vođenje našeg gospodarstva na način koji osigurava punu zaposlenost i zajednički prosperitet. Sekularna stagnacija bila je samo izgovor za pogrešnu ekonomsku politiku. 

Osim ako ne nestanu sebičnost i kratkovidnost koje definiraju našu politiku i sve dok se one ne nadjačaju, osobito u SAD-u pod Trumpom i njegovim republikancima koji omogućuju njihovo postojanje, gospodarstvo koje je u službi mnogih, a ne nekolicine, ostat će samo san koji je nemoguće ostvariti.  Čak i ako dođe do rasta BDP-a, doći će do stagnacije dohotka većine građana. 

© Project Syndicate, 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve