Šef ECB-a sada traži zajednički fiskalni stav u eurozoni

Autor: Jean Pisani-Ferry , 03. rujan 2014. u 22:00

U Europi nema jedinstva kada je riječ o zajedničkom fiskalnom stavu, a posljednja slamka spasa koju bi Europska središnja banka pružila mogla bi se ponuditi samo državama članicama koje bi se posvetile dogovorenom nizu mjera.

Guverneri središnjih banaka često se ponose činjenicom da su dosadni. Ali ne i Mario Draghi. Prije dvije godine, u srpnju 2012. predsjednik Europske središnje banke iznenadio je sve kada je najavio kako će poduzeti "sve što bude bilo potrebno" za spas eura. Posljedice toga bile su dramatične.

Ovoga kolovoza iskoristio je godišnje okupljanje vodećih guvernera središnjih banaka u Jackson Holeu u Wyomingu te bacio još jednu takvu bombu. Ovoga puta njegov je govor bio više analitički, ali ništa manje smion. Prvo je zauzeo stranu u dugotrajnoj debati vezanoj uz prikladni gospodarsko-politički odgovor na trenutni problem stagnacije u eurozoni. Istaknuo je da je uz strukturalne reforme potrebno i poduprijeti ukupnu potražnju te da su rizici nedovoljnog uplitanja u tom pogledu neupitno puno veći od rizika prekomjernog uplitanja. Drugo, potvrdio je da je Europska središnja banka spremna odraditi svoj dio posla kako bi se ojačala ukupna potražnja te spomenuo otkup kapitala, odnosno kvantitativno olakšanje kao prijeko potreban alat u kontekstu u kojemu su inflacijska očekivanja sada pala ispod službenog cilja od dva posto.

Neprikladnost sustava
Treće, na veliko iznenađenje mnogih, Draghi je dodao kako u eurozoni u cjelini ima prostora za ekspanzionistički fiskalni stav. Po prvi puta izrazio je stajalište da je eurozona u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama, Velikom Britanijom i Japanom osjetila pogubnije posljedice manje dostupnosti i učinkovitosti fiskalnih mjera. Za navedeno nije okrivio tada postojeća visoka javna dugovanja, nego činjenicu da Europska središnja banka nije imala ovlasti djelovati kao jamac za državne financije te tako poštedjeti fiskalne vlasti gubitka povjerenja tržišta. Štoviše, čak je pozvao članice eurozone na otvorenu raspravu o zajedničkom fiskalnom stavu u eurozoni.Dakle, Draghi je odjednom razbio tri tabua.

Prvo, svoje razmišljanje temeljio je na heterodoksnom poimanju spoja monetarnih i fiskalnih mjera. Drugo, izravno je spomenuo zajednički fiskalni stav, a Europa je oduvijek fiskalnu situaciju promatrala isključivo na razini pojedinačnih država. Treće, njegova tvrdnja kako sprječavanje Europske središnje banke da djeluje kao posljednja instanca spasa nameće visoku cijenu, zbog čega državne vlade postaju ranjivije te im se smanjuje prostor fiskalnog djelovanja, u potpunoj je suprotnosti s opće prihvaćenim mišljenjem da središnja banka ne smije podržavati zaduživanje vlade. Sama činjenica da je Drahgi odlučio potresti ova konzervativna gledišta, i to u trenutku kada je Europskoj središnjoj banci prijeko potrebna potpora za vlastite inicijative dokaz je njegove zabrinutosti glede gospodarske situacije u eurozoni. Njegova je poruka kako postojeći gospodarsko-politički sustav nije prikladan za izazove s kojima je Europa suočena te da su nužne daljnje gospodarsko-političke i institucionalne promjene. 

Protivljenje Bundesbanke
Pitanje je sada hoće li se i kako ova koncepcijska smionost prevesti u političko djelovanje. Sve više nestaju dvojbe u vezi koristi izravnog otkupa kapitala od strane Europske središnje banke. Dakle, nešto što se dugo smatralo previše nekonvencionalnim da se o tome čak i razmišlja postupno je postalo stvar konsenzusa. U operativnom smislu to će biti teško provesti jer se Europska središnja banka, za razliku od američke Banke saveznih rezervi, ne može osloniti na jedinstveno i likvidno tržište dionicama i obveznicama te stoga njezin uspjeh ostaje neizvjestan.

No najvjerojatnije će do toga doći. U isto vrijeme, nema sumnje da fiskalna politika neće uspjeti ispuniti Draghijeve želje. Naime, u Europi nema jedinstva kada je riječ o zajedničkom fiskalnom stavu, a posljednja slamka spasa koju bi Europska središnja banka pružila mogla bi se ponuditi samo državama članicama koje bi se posvetile dogovorenom nizu mjera. Čak i ovakva uvjetovana potpora unutar okvira programa izravnih monetarnih transakcija Europske središnje banke doživjela je protivljenje njemačke Bundesbanke i ustavnog suda.Draghijeva inicijativa na ovoj fronti stoga bi se trebala protumačiti kao poziv na djelovanje, ali isto tako kao poziv na razmišljanje o pristupu donošenju odluka koje se tiču eurozone u budućnosti. Pitanje koje se sada postavlja glasi: Kako eurozona može odrediti i provesti jedinstvenu fiskalnu politiku bez zajedničkog proračuna?Međunarodno iskustvo pokazuje da od dobrovoljne koordinacije nema puno koristi.

Ono što se dogodilo 2009. bila je iznimka jer se potresi poput onoga koji je uslijedio nakon bankrota Lehman Brothersa događaju jednom u nekoliko desetljeća. Tada su sve zemlje bile suočene s istim problemom te ih je sve povezivao strah da bi svjetsko gospodarstvo moglo zapasti u depresiju. Iako je problem Europe i danas ozbiljan, puno je drugačiji: znatan dio država nema dovoljno fiskalnog prostora za djelovanje te stoga ne bi bile sposobne pružiti opipljivu potrebu jačanju potražnje. A premda je u Njemačkoj stanje puno bolje nego igdje drugdje i premda ona ima dovoljno fiskalnog prostora za manevriranje, ne želi to upotrijebiti za pomoć susjedima.

Trgovanje deficitom 
Kad bi se poduzela zajednička fiskalna akcija, za njezin početak bio bi potreban specifičan mehanizam. U tom pogledu na pamet pada zajednička procedura odlučivanja koja bi pod određenim uvjetima zahtijevala odobrenje zakonske regulative o proračunu od strane državnog parlamenta i većine partnerskih zemalja (ili Europskog parlamenta). Na pamet pada i mehanizam nadahnut "dozvolom za trgovinski deficit" kakvoga je osmislila Alessandra Casella sa Sveučilišta Columbia. Prema tom scenariju, pojedinim zemljama dodijelila bi se dozvola za deficit dosljedna odredbama željenog zajedničkog stava, no istima bi bilo omogućeno njime trgovati: primjerice, zemlja koja bi bila spremna na niži deficit mogla bi svoju dozvolu predati drugoj koja je voljna iskazati viši deficit. Na taj način istodobno bi se postigao zajednički cilj, a i zadovoljile želje zasebnih država. 

© Project Syndicate, 2014.

Komentirajte prvi

New Report

Close