Za manje od tri tjedna saznat ćemo tko će biti sljedeći predsjednik ili predsjednica Sjedinjenih Američkih Država. Tip partnera kojeg će taj predsjednik ili predsjednica pronaći u Europi u osnovi će ovisiti o ishodu dvaju izbora tijekom 2017. godine: predsjedničkih izbora u Francuskoj početkom svibnja i federalnih izbora u Njemačkoj krajem listopada.

Naravno da će izlazak Velike Britanije iz Europske unije utjecati na budući oblik Europe. Opcija "tvrdog Brexita" koja je u posljednje vrijeme plijenila znatnu pažnju  – osobito nakon što je britanska premijerka Theresa May najavila svoju namjeru da će se usredotočiti na ograničavanje migracije, čak i ako to znači gubitak pristupa jedinstvenom tržištu – sama bi po sebi izmijenila način funkcioniranja Europe. Kao što je francuski premijer Manuel Valls nedavno napisao, ključno pitanje s kojim su suočeni europski vođe jest treba li "odustati i prepustiti europski projekt polaganoj, ali izvjesnoj smrti" ili treba "preobraziti EU."

Takva preobrazba zasigurno ne bi bila lagan pothvat.  To ne bi zahtijevalo samo novu institucionalnu viziju za Europu, već također i političko restrukturiranje znatnih razmjera, osobito u Francuskoj i Njemačkoj. Provediva institucionalna vizija, koju sam opisao puno prije glasanja o Brexitu, odnosi se na uspostavljanje "dviju Europa u jednoj." Zemlje eurozone sačinjavale bi dublje integriranu "Europu A," dok bi druga skupina zemalja sačinjavala raznolikiju i labavo povezanu "Europu B." Te bi dvije Europe bile snažno povezane, dok bi se neki sporazumi razlikovali među različitim članicama Europe B. Zajedno bi te dvije Europe bile dijelom "kontinentalnog partnerstva" nastalog nakon Brexita koje bi naposljetku moglo u potpunosti zamijeniti Europsku uniju. 

Rastjerivanje ekstremista
To je poprilično radikalna vizija koja se može ispunti samo ako su ju političke snage voljne prihvatiti, osobito one u Francuskoj i Njemačkoj. Političko vodstvo svake zemlje trebalo bi biti vođeno – zapravo pokretano – ciljem spašavanja "Europe". To osobito znači provedbu gospodarske politike koja dovodi u ravnotežu konkurentna tržišta i socijalnu solidarnost s priličnim prostorom za lokalnu raznolikost. U Francuskoj i u Njemačkoj takva bi politička dinamika ovisila o savezu proeuropskih snaga desnog i lijevog centra – koji bi prevladao i naposljetku rastjerao ekstremnije elemente obiju strana, čime bi se osiguralo da antieuropske političke tendencije ne mogu blokirati napredak.

Evo da dam konkretan – provokativan – primjer kako bi takvo preslagivanje moglo izgledati u  Francuskoj: Predsjednik Alain Juppé orijentacije desnog centra mogao bi surađivati s premijerom Emmanuelom Macronom u pokušaju razvoja mladog pokreta lijevog centra "koji nadilazi prošlost".  Što se tiče Njemačke, Kršćanska demokratska unija (CDU) desnog centra, sve u svemu nedovoljno je proeuropska. Iznutra je ograničena konzervativnim krilom definiranim stajalištima koja nisu kompatibilna s dugoročnim napretkom Europe. Izvana je ograničena krajnje desnom strankom Alternativa za Njemačku (AfD), koja je u posljednje vrijeme dobila na popularnosti.

U tom kontekstu čak i stranka kancelarke Angele Merkel – Kršćanska demokratska unija (CDU) – neće imati većinu glasova druge godine, bit će joj potrebna pomoć za izgradnju nove Europe, s više zajedničkih odgovornosti za zemlje pripadnice Europe A i fleksibilnih sporazuma sa zemljama pripadnicama Europe B. Konkretno, proeuropski elementi stranke CDU moraju surađivati sa saveznicima lijeve orijentacije – primjerice, s većinom Socijaldemokrata i sa strankom Zelenih.

Političko preslagivanje
Takva neformalna koalicija često je omogućila projektima u korist kancelarke Merkel dobivanje podrške u Parlamentu, unatoč opoziciji elemenata desnog krila stranke CDU. Međutim, da bi spasila Europu, ona mora postati pronicljivija i pouzdanija, dok zajednički ciljevi trebaju dominirati zajedničkim programom. Potreba za preslagivanjem političkih snaga nije jedinstvena Francuskoj i Njemačkoj. Postoji velika potreba da reformistički i realistični globalizatori udruže snage u cilju suprotstavljanja populističkim pokretima koji teže izvrtanju nostalgije u ekstremni nacionalizam, sagrađen isključivo na politici identiteta.

Svijet se tijekom posljednjih desetljeća znatno promijenio, a Europa nije iznimka. Nema smisla očekivati da će prethodni poredak moći adekvatno udovoljiti potrebama današnjih politika ili političkoj dinamici. Razmislite koliko je poteškoća imala Španjolska u pronalaženju nove većine – dvogodišnji postupak koji se još uvijek nije priveo kraju. U tom kontekstu političko preslagivanje gotovo je neizbježno; stranačke promjene i sukobi koji su okarakterizirali trenutne izbore u Sjedinjenim Američkim Državama vjerno to prikazuju. Međutim, to preslagivanje moglo bi dovesti do niza ishoda. U cilju osiguravanja pozitivne, otvorene i prosperitetne budućnosti za Europu, od ključne je važnosti da snage koje dođu na vrh budu one koje prepoznaju ogromne koristi politički i ekonomski otvorenih društava, kao i potrebu da nacionalne i globalne javne politike promiču veću inkluziju.

Kako do progresivne većine
Međutim, čak i ako progresivne snage desnog ili lijevog centra uspiju nadići svoje nazadne protivnike, to neće biti dovoljno. Tradicionalna politička struktura uvijek riskira da postane taocem ili da bude nadigrana populistima usredotočenima na identitet. Eto zašto političke grupe koje razmišljaju o budućnosti moraju prevladati svoje razlike na strukturniji način u cilju promicanja nove institucionalne vizije Europe. Takvo duboko političko restrukturiranje usmjereno na stvaranje novih progresivnih većina bit će teško i neće se dogoditi preko noći. Ali to je jedina opcija za Europu. Bez nje, "Europa" će umrijeti, a napad na otvorenost gospodarstva i demokratske vrijednosti nastavit će dobivati zamah diljem svijeta – s potencijalno razornim posljedicama.

© Project Syndicate, 2016.