Mislim da su mnoge hrvatske dionice na ovim razinama bolno jeftine, ali poštujem prvo pravilo i ne ulažem novac koji bi mi uskoro mogao trebati, ali i mislim da će nekretnine uskoro biti jeftinije od dionica. Ne vidim ni logike ni interesa krupnoga kapitala da se burza počne oporavljati prije nego što krupni kapital pokupuje zemljišta, vikendice, kuće i stanove. Potom neki majušni protrženi paketi nalikuju na prodaju dionica iz nužde kako bi se otplatila rata stambenoga kredita, pokrio minus na kartici, djetetu kupile hlače…

Muke naftaša
Vijesti su grozne. Prodaja auta 42 posto manja, nabava rezervnih dijelova za aute 60 posto manja. Todorić bi dio plaće radnicima mogao davati u bonovima (idući korak je valjda osnivanje Odjela za kompenziranje vlastitih radnika jer što da im daje bonove ako može kruh, mlijeko i salamu!?), a promet nekretninama je manji za 80 posto… I, ovisno s koje strane gledaš, slatki ili gorki šećer na kraju, na televiziji svako malo kažu da cijene nekretnina neće padati. Ni sam ne znam bih li u to manje vjerovao da je umjesto u “Dnevniku” emitirano kao reklama ili barem sponzorirani prilog. Bojim se da je jedini način da građevinari obrane cijenu kvadrata da kupe desetak tisuća stanova koje su sami sagradili. I Sanaderova ustrajnost na infrastrukturnim projektima navodi me na misao da nam slijedi grdna kriza. Premijer brani rastrošnost kao da mu vlasnici izvođača radova drže pištolj na čelu. I kao da će se, ne sagrade li građevinari poneki most, proizvodnja svesti na nekoliko vreća krumpira, a rastući broj nezaposlenih će se dok ne trepneš udvostručiti ili čak utrostručiti. U iščekivanju sudbine hrvatskih tvrtki koje nešto i rade stalno su mi u glavi muke regionalnih naftaša. Nelikvidnost “ubija”, a veliki igrači ne daju ponude za preuzimanje, nego uništavaju, puštaju da propadneš. Zapadno od nas kriza je počela u financijskom sektoru i prelila se u realni. Kriza se, zapravo, sa zapada prelila u sve istočne sektore, pri čemu je svejedno zamjenjuje li domicilne valute žrtava dolar ili euro, važna je valutna klauzula. Doista, sve ukazuje da su dolar i euro (i švicarac) pod slabašne ekonomije postavljeni kao bombe. Fed i pet ključnih banaka, zajedno s naftašima, prouzročili su opću nelikvidnost, sad preuzimaju ili konkurentske banke i kompanije, ili tržišta onemoćale ili upropaštene konkurencije. Razmišljam o velikim i srednjim bankama koje su kreditirale kupnju nafte na oko 150 dolara, pa upadale u nevolje zajedno s onima kojima su dale kredite. Zna se tko danas može dati kredit, zna se tko ga može dobiti. Gdje god se okrenem, pokazatelji su loši. I zbog toga se bojim pada cijene raznih imovina u Hrvatskoj i manje razmišljam kako da uvećam vrijednost svoje gotovine, a više kako da je očuvam. Čak da građevinari sagrade sve što su započeli i da im država sve to na vrijeme plati, pa da im plati i sve što im duguje, i da građevinari daju dividendu, i da poljoprivrednici imaju rekordne žetve, da svi naši susjedi usprkos krizi zbog ovisnosti o godišnjem na moru umjesto u Španjolsku dođu na Jadran, da godišnja izvješća budu simfonije rasta prihoda i dobiti, opet mislim da značajnog rasta cijena dionica neće biti dok ne bude likvidnosti. A likvidnosti neće biti dok je ne uvezemo kao što smo, potpomogavši to vlastitom glupošću, uvezli i nelikvidnost. Pa zato mislim da mi je bolje pričekati povoljan trenutak i gotovinu konvertirati u kvadrate.

Izbor valute
Znate kako to ide… Garsonijeru od 29 kvadrata, kojoj tepam da ima 30, kupio sam da ne plaćam stanarinu. Kredit otplaćen. Imam bitno više godina nego moja pseća kućica kvadrata, logično je da želim kupiti konačno rješenje, a kako sve govori da će cijena kvadrata zbog nelikvidnosti padati, sve što ne investiram u dionice ne investiram kako bih u presudnom trenutku imao gotovinu za kvadrate.
“U koju valutu se skloniti? Padaju mi na pamet funta i euro”, rekoh Duhu iz Banke.
“Nemoj zaboraviti dobri stari dolar.”
“OK, palo mi je na pamet jer ipak se sve kamate kredita ovog svijeta slijevaju u Ameriku, a nije da Amerikanci ne znaju ništa proizvesti. Pao mi je na pamet i ‘bolji i stariji švicarac’.”
“Da, on obično naglo naraste, ali i naglo padne.” “I, u diverzificiranju kune u valute…”
“… nemoj podcijeniti ni jen”, upade mi prijatelj u riječ. “U posljednje vrijeme i Japanci se javljaju da bi zarađivali na davanju kredita.” “A stvarno bi to mogla biti dobra taktika. Valutu potrošača pretvoriti u nekoliko valuta proizvođača i bankara, pa kako koja ‘odradi’ rast, tako devize vraćati u kune i mijenjati u neku od valuta čije se ‘odrađivanje’ još čeka”, nasmijao sam se. Nasmijao se i Duh Iz Banke. Taj je smijeh bio srodan cinizmu, koji je moj premudri Stari definirao u tri riječi: “Cinizam je zapomaganje”. Šaleći se kako danas vrlo malo ljudi na kugli zemaljskoj zna pametnije od opće diverzifikacije, ako i to uopće pomaže, Duh i ja zapravo smo zapomagali. Što se priprema nagodbe i tužbe tiče, suparnici su u naše redove poslali špijuna, što smo shvatili kao kompliment i njihovo priznanje da su ranjivi. Prodao frajer odavno dionice, a našem prijatelju blatio ove što ih mislimo tužiti ako ne prihvate nagodbu, i odgovarao ga od akcije pričajući mu da Dobri Djedica ponovno prijateljuje s ljudima koje bi najradije utopio u kapi vode… v

* Ovaj tekst nije nagovor na kupnju ili prodaju ni na bavljenje dionicama. Autor posjeduje HDEL-R-A, IPKK-R-A, TUHO-R-A, KODT-P-A, STTB (Makedonija) i PLNM (Srbija).