Kad je Drugi svjetski rat završio prije 70 godina, većina zemalja – uključujući industrijaliziranu Europu, Japan i ostale zemlje koje su bile okupirane – bile su rascijepljene u geopolitičkom smislu i opterećene teškim državnim dugom, dok je većina najvećih gospodarstava doživjela slom.

Moglo se očekivati dugo razdoblje ograničene međunarodne suradnje, sporog rasta, visoke nezaposlenosti i ekstremne neimaštine, uslijed ograničene sposobnosti zemalja za financiranje svojih velikih potreba za ulaganjima. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, svjetske vođe su usvojile dugoročna stajališta. Oni su prepoznali činjenicu da izgledi za smanjenje duga njihovih zemalja ovisi o nominalnom gospodarskom rastu i da njihovi izgledi za gospodarski rast – da ne spominjemo kontinuirani mir – ovise o globalnom oporavku. Stoga su iskoristili – a čak i razvukli – svoje bilance za ulaganja i otvorili se prema međunarodnoj trgovini, što je pomoglo ponovnom uspostavljanju potražnje.

Sjedinjene Američke Države – koje su bile suočene sa znatnim javnim dugom, ali su izgubile malo po pitanju materijalne imovine – prirodno su preuzele ulogu vođe u tom procesu.  Dvije značajke poslijeratnog gospodarskog oporavka su dojmljive. Prvo, zemlje nisu smatrale svoj državni dug obvezujućim ograničenjem, te su umjesto toga slijedile put ulaganja i potencijalnog rasta. Drugo, one su surađivale jedna s drugom na više frontova i zemlje s najjačim bilancama poboljšale su ulaganja drugdje, gomilajući privatna ulaganja. Takav pristup možda je bio potaknut početkom Hladnog rata. U svakom slučaju, svaka zemlja nije bila usredotočena samo sama na sebe. 

Generiranje potražnje
Današnje globalno gospodarstvo ima zapanjujuće sličnosti s razdobljem neposredno nakon rata: visoka nezaposlenost, visoke razine duga koje su i dalje u porastu i globalni nedostatak agregatne potražnje ograničavaju rast i stvaraju deflacijske pritiske. Sada, kao i tada, razina i kvaliteta ulaganja konzistentno su neadekvatne, a javna potrošnja na materijalni i nematerijalni kapital – što je ključan čimbenik za dugoročni rast – znatno ispod optimalnih razina na neko vrijeme. Naravno, ima i novih izazova. Došlo je do negativnih promjena vezano uz dinamiku distribucije prihoda tijekom posljednjih desetljeća, sprečavajući konsenzus oko gospodarske politike.

Također, starenje stanovništva dodatno je opterećenje na javne financije.  Međutim, sastojci učinkovite strategije za poticanje gospodarskog rasta i zapošljavanja vrlo su slični: raspoložive bilance (državne i privatne) trebale bi se iskoristiti za generiranje dodatne potražnje i poticanje javnih ulaganja, čak i ako rezultati toga impliciraju veću financijsku polugu. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo MMF, uslijed prekomjernog kapaciteta, vlade bi vjerojatno ostvarile korist iz znatnih kratkoročnih multiplikatora. Što je još važnije, usredotočenost na ulaganja poboljšala bi izglede za dugoročni održivi rast, što bi omogućilo vladama i kućanstvima da krenu putem odgovornog smanjenja financijske poluge.

Također, međunarodna suradnja jednako je važna za uspjeh danas kao što je to bila i prije 70 godina. Budući da bilance sa sposobnošću ulaganja nisu ravnomjerno raspoređene diljem svijeta, određeni globalni napor – što uključuje važnu ulogu multilateralnih financijskih institucija – neophodan je za pročišćavanje neprohodnih kanala posredovanja. Postoje brojni poticaji za suradnju, umjesto korištenja trgovine, financija, monetarne politike, kupovine u javnom sektoru, porezne politike ili ostalih uporišta za međusobno potkopavanje.

Naposljetku, uslijed povezanosti koja karakterizira današnje globalizirane financijske i gospodarske sustave, potpuni oporavak bilo gdje gotovo je nemoguć bez opsežnog oporavka gotovo posvuda. Ipak, svijet se tijekom posljednjih godina uglavnom odlučio za ograničenu suradnju, a zemlje ne samo da vjeruju da se moraju pobrinuti za sebe, već također razina njihovog duga nameće velika ograničenja na ulaganja koja generiraju rast. Posljedičan podbačaj ulaganja i deprecijacija osnovice sredstava globalnog gospodarstva obuzdavaju rast produktivnosti i stoga potkopavaju održiv oporavak. 

Štediše se obuzdavaju
U nedostatku energičnog međunarodnog programa ponovnog ulaganja, za podupiranje rasta koristi se monetarna politika. Ali monetarna politika u pravilu se usredotočuje na oporavak na nacionalnoj razini. Iako su nekonvencionalne mjere smanjile financijsku nestabilnost, njihova učinkovitost u suprotstavljanju široko rasprostranjenim deflacijskim pritiscima ili ponovnom uspostavljanju rasta ostaje neizvjesna. U međuvremenu, štediše se obuzdavaju, cijene imovine iskrivljuju, a poticaji da se održi ili čak poveća financijska poluga unaprjeđuju. Konkurentne devalvacije, čak i ako one nisu naznačeni cilj kreatora politike, postaju sve primamljivije – iako one neće riješiti pitanje agregatne potražnje.

 To ne znači da bi iznenadna "normalizacija" monetarne politike bila dobra ideja. Ali, kad bi ulaganja velikih razmjera i programi reformi bili započeti kao nadopuna nekonvencionalnim mjerama monetarne politike, gospodarstvo bi se moglo početi kretati putem otpornijeg rasta. Unatoč očitim pogodnostima, takav koordinirani međunarodni pristup ostaje neshvatljiv. Iako su u tijeku pregovori u cilju postizanja trgovinskih sporazuma i sporazuma o ulaganju, njihov raspon je sve više samo na regionalnoj razini. U međuvremenu, multilateralan trgovinski sustav rascjepkava se zajedno s konsenzusom koji ga je stvorio.

Nespremnost na suradnju
Obzirom na razinu uzajamne povezanosti i međuovisnosti koja karakterizira današnje globalno gospodarstvo, nespremnost na suradnju teško je shvatiti. Čini se da je jedan problem uvjetovanost i zemlje koje se nisu spremne podvrgnuti komplementarnim fiskalnim i strukturalnim reformama. To je osobito vidljivo u Europi, gdje se zagovara stajalište, donekle opravdano, da bi bez takvih reformi rast ostao anemičan i podupirao, pa čak i pooštravao fiskalna ograničenja.Ali ako je uvjetovanost toliko važna, zašto je ona spriječila suradnju prije 70 godina?

Možda je ideja da bi se teško oštećena gospodarstva, s ograničenim izgledima za samostalan oporavak, odrekla mogućnosti koje pruža međunarodna suradnja bila nevjerojatna. Možda je još uvijek tako. Ako je tako, omogućavanje sličnih mogućnosti danas moglo bi promijeniti poticaje, potaknuti neophodne komplementarne reforme i dovesti globalno gospodarstvo na put prema jačem dugoročnom oporavku. 

© Project Syndicate, 2015.