Dani Rodrik

Dani Rodrik

Profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard

Samo otvaranje dobro plaćenih poslova može jamčiti vitalnost lokalnih zajednica

Stabilne obitelji, dobra radna mjesta, jake škole i obilje i sigurnost javnih prostora, kao i ponos lokalnom kulturom i poviješću – to su temeljni elementi prosperitetnih društava. Ne mogu ih na primjeren način ponuditi niti globalna tržišta niti nacije-države.

Ekonomija nas uči da se blagostanje pojedinca mjeri količinom i raznolikošću robe koju on ili ona može konzumirati. Mogućnosti potrošnje se maksimaliziraju kroz davanje slobode tvrtkama koja im je potrebna za iskorištavanje novih tehnologija, podjele rada, ekonomije razmjera i mobilnosti. Potrošnja je cilj; proizvodnja je sredstvo. Jedinica i predmet analize su tržišta, a ne zajednica.

Nitko ne može poreći da je ta vizija gospodarstva usredotočena na potrošače ili na tržišta urodila značajnim plodom. Zapanjujuća ponuda robe široke potrošnje u mega trgovinama ili Apple prodavaonicama u bilo kojem većem gradu na svijetu bila bi nezamisliva samo jednoj generaciji prije nas. Međutim, očito je da je nešto pošlo po zlu. Gospodarske i društvene podjele unutar naših društava izazvale su reakciju širokih razmjera u velikom rasponu okruženja – od Sjedinjenih Američkih Država, Italije i Njemačke u razvijenom dijelu svijeta, do zemalja u razvoju kao što su Filipini i Brazil. Ta politička previranja nagoviještaju da prioriteti ekonomista možda i nisu bili u potpunosti dobro postavljeni.

Treći stup prosperiteta

Dvije knjige, jedna koja će se uskoro pojaviti, a čiji je autor Raghuram Rajan i druga koju je ovog mjeseca objavio Oren Cass, ponovno analiziraju svjetonazor nas ekonomista i zagovaraju stajalište da bismo umjesto njega trebali prioritet i središnje mjesto dati našim lokalnim zajednicama. Stabilne obitelji, dobra radna mjesta, jake škole i obilje i sigurnost javnih prostora, kao i ponos lokalnom kulturom i poviješću – to su temeljni elementi prosperitetnih društava. Ne mogu ih na primjeren način ponuditi niti globalna tržišta niti nacije-države, a ponekad ih tržišta i države čak i potkopavaju. Navedeni autori nastupaju s različitih pozicija. Rajan je ekonomist na Sveučilištu u Chicagu i bivši guverner indijske središnje banke Reserve Bank of India. Cass je iz Manhattan Instituta za politička istraživanja, institucije desnog centra i bio je savjetnik za državne politike u predsjedničkoj kampanji republikanskog kandidata Mitta Romneya. Od ekonomista iz Chicaga niti od umjerenog republikanca obično ne očekujemo pristup tržištima i hiperglobalizaciji prožet skepticizmom. No, oba su autora uznemirena posljedicama koje se već osjećaju u lokalnim zajednicama. Rajan naziva zajednicu “trećim stupom” prosperiteta, i smatra da je ona od jednake važnosti kao i ostala dva stupa – država i tržište. On navodi da prekomjerno centralizirana državna vlast i nekontrolirana globalizacija mogu razderati tkivo lokalnih zajednica. Cass eksplicitno navodi da bi se trgovinska i imigracijska politika SAD-a trebala usredotočiti prije svega na američke radnike. To znači pobrinuti se za zdravo funkcioniranje lokalnih tržišta rada te za izobilje dobrih radnih mjesta s decentnim plaćama. Oba autora naglašavaju prednosti trgovine i odbacuju protekcionizam američkog predsjednika Donalda Trumpa. No, slažu se da smo možda preduboko ogrezli u hiperglobalizaciju i posvetili premalo pažnje troškovima koje će snositi zajednice.

Fleksibilnije tržište rada?

Kad dođe do zatvaranja lokalne tvornice zato što je tvrtka odlučila prebaciti proizvodnju u inozemstvo, gubi se više od nekoliko stotina (ili tisuća) izvezenih radnih mjesta. Učinak se pojačava kroz smanjenu potrošnju na lokalnu robu i usluge, što znači da radnici i poslodavci diljem lokalnog gospodarstva trpe štetu. Porezni prihodi lokalne uprave također bilježe pad, pa ostaje manje novca raspoloživog za obrazovanje i druge javne potrebe. Posljedice toga nerijetko su anomija, raspad obitelji, ovisnost o opijatima i ostale društvene nedaće. Ekonomisti na to obično odgovaraju naglašavanjem potrebe za “većom fleksibilnošću tržišta rada”: radnici jednostavno trebaju napustiti područja obuhvaćena depresijom i potražiti posao nedgje drugdje. Međutim, kao što nas podsjeća Cass, geografska mobilnost mora biti popraćena “mogućnošću ostanka”. Čak i u doba najvećih migracija, veliki dio lokalnog stanovništva ostaje na istom mjestu, pa je i tada postojala potreba za dobrim poslovima i solidnim zajednicama. Ekonomisti bi mogli predložiti alternativu u obliku kompenzacija za gubitnike u procesu ekonomskih promjena, kroz socijalne transfere i ostale dobrobiti. Ako zanemarimo pitanje izvodljivosti takvih transfera, još je uvijek neizvjesno predstavljaju li oni rješenje. Nezaposlenost će i nadalje potkopavati ekonomsko blagostanje pojedinaca i zajednica, čak i ako se potrošnja stimulira kroz novčane subvencije.

Koncentracija proizvodnje

U krajnjoj instanci, samo otvaranje i širenje dobro plaćenih poslova mogu jamčiti vitalnost lokalnih zajednica. Cass predlaže poticanje zapošljavanja kroz subvencioniranje plaća. Rajan naglašava ulogu lokalnih lidera koji mogu mobilizirati resurse zajednice, generirati društveni angažman i stvoriti novi imidž – sve u kontekstu kontrolirane globalizacije i državnih politika koje pružaju veću podršku.

Ostali su ekonomisti zagovarali regionalno fokusirane programe proširenja proizvodnje kojima se promiče partnerstvo između lokalnih poslodavaca i sveučilišta. Drugi pak preporučuju programe lokalne javne potrošnje, poput primjerice, programa osposobljavanja na radnom mjestu za male i srednje tvrtke.

Nismo sigurni što bi od navedenoga polučilo najbolje rezultate i napredak će iziskivati još priličnu količinu eksperimentiranja s državnim politikama. No, neodložnost rješavanja ovog problema naglašena je činjenicom da sadašnji tehnološki trendovi prijete produbljivanjem već postojećih problema u zajednicama. Nove digitalne tehnologije sklone su generiranju mrežnih učinaka i ekonomije razmjera, što doprinosi koncentraciji, a ne lokalizaciji proizvodnje. Umjesto difuzne raspodjele dobiti, nove tehnologije stvaraju tržišta na kojima opstaje samo pobjednik. Globalizacija proizvodnih mreža dodatno pojačava te učinke. Način na koji ćemo uravnotežiti ove sile s potrebama zajednice odredit će ne samo našu ekonomsku budućnost, već i naše društveno i političko okruženje. Kao što su pokazali Cass i Rajan, radi se o problemu koji ekonomisti ne bi više trebali zanemarivati.
 

*Autor je profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard

© Project Syndicate, 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve