SAD se bez ikakvih dokaza ponaša kao da uvoz BMW-a prijeti nacionalnoj sigurnosti

Autor: Jean Pisani-Ferry , 02. srpanj 2018. u 22:00

Čini se da su načela multilateralizma, koji je ključni potporanj globalnog upravljanja, postala relikvija iz daleke prošlosti.

Vratite se u kasne 1990-te. Nakon pauze od osam desetljeća, globalno se gospodarstvo ponovno ujedinjavalo. Otvorenost gospodarstva bila je prioritet. Financije su se liberalizirale. Internet koji je upravo bio u nastajanju uskoro je trebao dati svima na planeti jednak pristup informacijama. Razvile su se nove međunarodne institucije namijenjene upravljanju međuovisnošću koja je rasla u nedogled. Osnovana je Svjetska trgovinska organizacija. Obvezujući klimatski sporazum, Protokol iz Kyota, upravo je bio finaliziran.

Poruka je bila jasna: globalizacija nije obuhvaćala samo liberalizaciju protoka robe, usluga i kapitala, već se tu radilo i o uspostavljanju pravila i osnivanju institucija neophodnih za usmjeravanje tržišta, poticanje suradnje i isporuku globalnih javnih dobara.

Problemi su počeli ranije

A sad se brzo vratite u 2018. Unatoč desetljeću razgovora, pregovori o globalnoj trgovini započeti 2001. godine nisu se pomaknuli s mrtve točke. Internet je postao rascjepkan i mogao bi i dalje ići u tom smjeru. Financijski regionalizam je u porastu. Globalni napori usmjereni na suzbijanje klimatskih promjena temelje se na skupu neobvezujućih sporazuma iz kojih se SAD povukao.

Da, Svjetska trgovinska organizacija još uvijek postoji, ali sve je neučinkovitija. Američki predsjednik Donald Trump, koji ne skriva vlastiti prezir prema multilateralnim pravilima, pokušava blokirati njegov sustav rješavanja sporova. Usprkos svim dokazima o protivnom, Sjedinjene Američke Države pretvaraju se da je uvoz automobila marke BMW prijetnja za nacionalnu sigurnost. Kini je na brutalan način naređeno – mimo svih multilateralnih okvira – da uvozi više, izvozi manje, smanji subvencije, suzdržava se od kupovine američkih tehnoloških kompanija te da poštuje prava intelektualnog vlasništva. Čini se da su sama načela multilateralizma, koji je ključni potporanj globalnog upravljanja, postala relikvija iz daleke prošlosti.

Što se dogodilo? Zacijelo, 45. američki predsjednik vodio je predsjedničku kampanju poput slona u trgovini porculana, zavjetujući se da će uništiti međunarodni poredak koji su sagradili i održavali svi njegovi prethodnici još od Franklina Roosevelta. Nakon stupanja na dužnost, on drži riječ i povlači se iz međunarodnih sporazuma te nameće carine na uvoz, kako prijateljima tako i neprijateljima.

Ipak, budimo realni: današnji problemi nisu započeli s Trumpom. Trump nije bio osoba koja je bojkotirala Sporazum o klimatskim promjenama u Kopenhagenu 2009. godine. Trumpa ne možemo okriviti za neuspjeh Doha runde multilateralnih trgovinskih pregovora. Trump nije bio osoba koja je rekla Aziji da napusti globalnu financijsku sigurnosnu mrežu kojom upravlja Međunarodni monetarni fond. Prije Trumpa, problemi su se rješavali na pristojniji način. No, oni su ipak postojali.

Bush i Clinton podbacili

Među važnim objašnjenjima je da se brojni sudionici u međunarodnom sustavu dvoume po pitanju globalizacije. U razvijenim zemljama uvelike prevladava percepcija da se rente od tehnoloških inovacija ubrzano smanjuju. Te su rente omogućile životni standard jučerašnjeg američkog tvorničkog radnika. No, kako je na briljantan način pokazao ekonomist Richard Baldwin u svojoj knjizi Velika konvergencija, tehnologija je postala pristupačnija, proizvodni procesi su segmentirani i velik dio rente je nestao.

Drugo objašnjenje je da je strategija SAD-a prema Rusiji i Kini podbacila. Tijekom 1990-ih, predsjednici George H.W. Bush i Bill Clinton mislili su da će međunarodni poredak pomoći u transformaciji Rusije i Kine u “tržišne demokracije”. Međutim, nije došlo do političke konvergencije niti u Rusiji niti u Kini. Kina konvergira po pitanju BDP-a i sofisticiranosti, ali njen gospodarski sustav ostaje odvojen. Kao što je docent Mark Wu s Harvarda tvrdio u svom radu iz 2016. godine, iako tržišne snage igraju važnu ulogu u njenom gospodarstvu, država ga i nadalje snažno koordinira (i kontrolira putem Komunističke partije). Kina je izmislila vlastita ekonomska pravila.

Ima li političke volje?

Treće, SAD nisu sigurne da sustav temeljen na pravilima pruža najbolji okvir vezano uz vlastito rivalstvo s Kinom. Doista, multilateralni sustav mogao bi pomoći sadašnjem hegemonu i sili u usponu da ne upadne u takozvanu “Tukididovu zamku” vojnog sukoba. No, u SAD-u sve više prevladava percepcija da multilateralizam nameće više ograničenja vlastitom ponašanju nego Kini. Naposljetku, globalna pravila doimaju se u sve većoj mjeri zastarjelim.

Što bismo stoga trebali poduzeti? Jedna je opcija zadržati postojeći poredak u najvećoj mogućoj mjeri. Taj je pristup usvojen nakon što je Trump povukao SAD iz Pariškog sporazuma o klimi, a ostale ga se zemlje potpisnice i dalje drže.

Druga je opcija iskoristiti krizu kao priliku za reformu. Europska unija, Kina i nekolicina ostalih zemalja – uključujući u nekom trenutku, nadajmo se, i SAD – trebale bi preuzeti inicijativu, spašavanjem onih aspekata prethodnog multilateralizma koji i nadalje ostaju korisni, ali kroz njihovo spajanje u nove sporazume koji su pravedniji, fleksibilniji i primjereniji današnjem svijetu.

Ta bi strategija nosila prednost prepoznavanja i upijanja lekcija koje proizlaze iscrpljivanjem. No, ima li dovoljno vodstva i dovoljno političke volje za nadilaženje praznih kompromisa namijenjenih spašavanju obraza? Negativni rizici su da bi neuspjela reforma mogla dovesti do potpunog raspada globalnog sustava. Uzak put koji je pred nama znači određivanje minimalnih zahtjeva za učinkovito kolektivno djelovanje na pojedinačnoj osnovi te postizanje sporazuma o reformama koje će ispuniti te uvjete. Oni koji vjeruju u postojanje takvog puta ne smiju gubiti vrijeme i moraju ga odmah naći.

© Project Syndicate, 2018.

Komentirajte prvi

New Report

Close