S druge strane prokletstva resursa

Autor: Simon Zadek , 20. studeni 2012. u 22:00

Sve je veće povjerenje u gospodarski potencijal Afrike, no mnogo je zapreka razvoju. Gvineja je primjer golema potencijala najsiromašnijih. Ulagači bi to trebali imati na umu.

Do geopolitičkih spoznaja najčešće dolazimo iskustvom iz stvarnoga života. Dolazak u parišku zračnu luku Charles de Gaulle iz Conakryja u Gvineji dokaz je tome: zračna luka u Conakryju, u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, nadmašuje prestižno svjetsko žarište u pogledu čistoće, kvalitete usluge, ali i ponosa. Udruživanjem takvih primjera u nacionalni projekt Gvineja se pridružila maloj skupini zemalja bogatih resursima koje su odustale od puta korupcije i gospodarske propasti koji nerijetko prati obilje prirodnih resursa. Povijest je dokaz koliko je teško izbjeći tzv. prokletstvo resursa, koje ne muči samo nerazvijene države poput Nigerije. Iako je šačici država bogatih resursima pošlo za rukom izbjeći to prokletstvo, a među njima su Bocvana, Čile i Norveška, one nisu uspjele diversificirati svoja gospodarstva te su ostale ovisne o izvozu temeljenom na prirodnim resursima. No, povijest se ne mora ponoviti, pa vođe zemalja bogatih sirovinama pokušavaju pronaći alternativu za budućnost. Države diljem Afrike, uključujući Ganu, Liberiju, Mozambik, Ruandu i Ugandu, pokazuju prve znake uspjeha. Zambija je nedavno izdala inauguracijsku desetogodišnju obveznicu od 750 milijuna dolara po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,375% koja će joj omogućiti da se zadužuje po puno povoljnijim uvjetima od mnogih europskih zemalja. Sve veće je povjerenje u gospodarske potencijale Afrike, a time i njezinu sposobnost da se riješi prokletstva resursa. No, navedene zemlje i dalje su suočene sa zaprekama koje koče razvoj.

Kriza revidira ulagačke planove
Prvo, vlade moraju uravnotežiti dugoročne ciljeve i kratkoročna postignuća. Kako za to nemaju puno vremena, slabije razvijene zemlje bogate resursima morat će prvo uložiti u ljudske potencijale i institucije, a zatim usmjeriti prihode u razvoj infrastrukture te se nakon toga prebaciti na diversifikaciju gospodarstva jačanjem poljoprivrede, kao i proizvodnog te uslužnog sektora. Politička ekonomija takvih zemalja zahtijeva kratkoročnu dobit, na početku s osnovnom infrastrukturom kao što su pitka voda i električna energija. Ako vlada ne uspije zadovoljiti te osnovne zahtjeve, građani izlaze na ulice.

Drugo, razvoj podrazumijeva i novac i prave uvjete. No, u mnogim slučajevima uvjeti vezani uz financiranje postaju zapreka ulaganjima. MMF i Svjetska banka predvodnici su tradicionalnih igrača spremnih pomoći pružanjem otpisa dugova ili uvjetnim financiranjem. No, stroge reforme koje zauzvrat zahtijevaju, premda teoretski korisne, mogle bi destabilizirati razvojne procese. Financiranje najskupljih projekata poput gradnje transportne infrastrukture mora doći od inozemnih institucionalnih investitora. Visokokvalitetni privatni investitori nisu, međutim, skloni financiranju problematičnih i nelikvidnih projekata u osjetljivim državama s čestim previranjima. Oni koji su spremni angažirati se često postavljaju visoke premije rizika koje vrtoglavo povećavaju trošak kapitala, pa se često čine lihvarskima. Globalne rudarske tvrtke kao što je Rio Tinto sve češće surađuju s vođama gospodarstava u usponu kao što je kineski Chalco na projektima razvojne potpore. No, kako cijene sirovina počinju padati, čak i najjače tvrtke počele su iznova procjenjivati ambiciozne investicijske planove, što je trend koji se odražava u nedavnoj odluci brazilskoga rudarskog diva, tvrtke  Vale, da privremeno prekine ulaganja u Gvineju.

Iznad predrasuda, neznanja i cinizma
Skretanje s puta prokletstva resursa traži snažno i vjerodostojno domaće političko vodstvo s učinkovitim institucijama. No, zahtijeva i globalnu investicijsku zajednicu sposobnu za pogled onkraj kratkoročnog razmišljanja, ideoloških predrasuda, neznanja i cinizma. Ulaganja u rukovodstvo, viziju i potencijal zarade ne bi trebala biti ograničena samo na mlade tehnološke tvrtke iz Kalifornije. Gvineja, koja ostvaruje znatan napredak unatoč godišnjem dohotku po stanovniku od samo 450 dolara, dobar je primjer potencijala najsiromašnijih zemalja svijeta da nadmaše sva očekivanja. Ulagači bi trebali postati svjesni toga.

Simon Zadek, viši je savjetnik u Međunarodnom institutu za održivi razvoj i Globalnom institutu za zeleni rast

Komentirajte prvi

New Report

Close