Zapad danas živi u Putinovom svijetu. Ne zato što je Putin u pravu, pa čak ni zato što je snažniji, već zato što je preuzeo inicijativu. Putin je "divlji" dok je Zapad "oprezan".

Premda su europski i američki čelnici svjesni da se svjetski poredak dramatično mijenja, ne mogu to u potpunosti pojmiti. I dalje su zatečeni Putinovom transformacijom iz izvršnog direktora Rusije d.o.o. u državnog vođu s jakom ideologijom koji neće prezati ni pred čime kako bi vratio utjecajnost svojoj zemlji. Iako je međunarodna politika ustanovljena na sporazumima, ona u biti funkcionira na temelju racionalnih očekivanja. Pokažu li se ta očekivanja pogrešnima, postojeći međunarodni poredak se urušava. Upravo to se dogodilo za vrijeme ukrajinske krize.

Opasna asimetrija
Prije samo nekoliko mjeseci većina zapadnjačkih političara bila je uvjerena da je u međuovisnom svijetu današnjice revizionizam preskup te da usprkos Putinovoj odlučnosti da obrani ruske interese na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, on ipak neće posegnuti za vojnom silom u svrhu ostvarenja toga cilja. Sada je očito da su se grdno prevarili. Zatim, nakon što su ruske postrojbe okupirale Krim, većina međunarodnih promatrača pretpostavila je da će Kremlj poduprijeti odcjepljenje Krima od Ukrajine, ali da ga ipak neće uključiti u Rusku Federaciju. I to uvjerenje pokazalo se krajnje pogrešnim.U ovom trenu Zapad nema pojma na što je sve Rusija spremna, ali Rusija točno zna što će Zapad poduzeti i, puno važnije, što neće.

Upravo to stvorilo je opasnu asimetriju. Na primjer, kada Moldavija zatraži članstvo u Europskoj uniji, Rusija bi se mogla pokrenuti i pripojiti njezinu neposlušnu pokrajinu Transdnjestar, u kojoj su ruske postrojbe stacionirane već dvadesetak godina. Moldavija, pak, sada zna da, dođe li do toga, Zapad neće vojno intervenirati i zaštititi njezinu suverenost. Kada je riječ o Ukrajini, Rusija je jasno dala do znanja da će pokušati opstruirati predsjedničke izbore u svibnju, za koje se zapadnjački čelnici nadaju da će zacementirati promjene u Ukrajini te pretvoriti ustavne pregovore te zemlje u prvi čin uspostave novog europskog poretka. Rusija, s druge strane, Ukrajinu zamišlja kao nešto nalik Bosni, krajne federaliziranu državu koja se sastoji od političkih jedinica od kojih svaka ima vlastite privredne, kulturalne i geopolitičke sklonosti. Drugim riječima, iako bi se ukrajinski teritorijalni integritet u tehničkom smislu očuvao, istočni dio zemlje imao bi bliskije veze s Rusijom nego s ostatkom Ukrajine, slično odnosu bosanske Republike Srpske i Srbije.

To stavlja Europu pred dilemu. Premda bi radikalna federalizacija omogućila Ukrajini da ostane netaknuta i bez ožiljaka izađe iz trenutne krize, ista bi vjerojatno u daljoj budućnosti osudila tu zemlju na raspad i nestajanje. Kao što nam pokazuje iskustvo Jugoslavije, radikalna decentralizacija teoretski je moguća, ali u praksi nije uvijek uspješna. Pred Zapadom će se tada naći nimalo lak zadatak: kako odbiti rješenja za prostor bivšeg Sovjetskog Saveza kakva je prije dvadesetak godina sama predlagala za prostor bivše Jugoslavije. Pred revizionizmom Rusije, Zapad pomalo nalikuje lokalnom pijancu koji traži izgubljene ključeve pod rasvjetnim stupom jer samo ondje ima dovoljno svjetla. Kako su sve njihove pretpostavke poništene, vođe zapadnog svijeta teškom mukom pokušavaju iznaći uspješan odgovor. 

Retorički ekstremizam
Strategije koje su se pojavile u Europi, kao što je trivijalizacija pripojenja Krima ili nazivanje Putina luđakom, sasvim su kontraproduktivne. EU oscilira između retoričkog ekstremizma i političkog minimalizma. Iako neki nepromišljeno preporučuju širenje NATO-a na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, većina se ograničila na podršku simboličkim sankcijama poput ukidanja viza, što će osjetiti tek desetak ruskih dužnosnika. No ovo bi moglo pojačati pritisak na dio ruske elite koja nije sankcionirana da iskaže svoju odanost Putinu, što bi rezultiralo pročišćavanjem prozapadnjačkih elemenata s ruske političke pozornice.Ionako nitko ne vjeruje da će ukidanje viza polučiti rezultate. Ono je nametnuto samo zato što je to bio jedini potez oko kojega su se vlade Zapada uspjele složiti.

Kada je riječ o Ukrajini, kako čelnici, tako i javnost Zapada u raspoloženju su preventivnog razočaranja. S ožiljcima od desetljeća nadanja najboljemu i prevelikih očekivanja (od "revolucija u boji" na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza do arapskog proljeća), stanovnici Zapada zasada su odabrali poslušati samo loše vijesti. To predstavlja golemi rizik jer budućnost europskog poretka uvelike ovisi o tome što će se dogoditi s Ukrajinom.Sada je jasno da se Krim neće vratiti Kijevu, ali i da bi odgoda svibanjskih izbora označila kraj za Ukrajinu kakvu poznajemo. Odgovornost je Zapada uvjeriti Rusiju da podrži ove izbore te da zajamči da će se o potrebnim ustavnim reformama odlučivati u Kijevu, a ne Daytonu. 

© Project Syndicate, 2014.