Rumunjski slučaj ‘švicarac’ potvrdio da je presudno vrijeme sklapanja ugovora

Autor: Suzana Varošanec , 27. rujan 2017. u 22:00

Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, ne može se zahtijevati da potrošačima pruža druge informacije osim onih koje su joj poznate ili koje bi joj objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora, stajalište je usvojeno u presudi Europskog suda pravde.

Rumunjski žalbeni sud riješit će spor između 69 korisnika kredita i rumunjske banke tužene zbog navodne nepoštenosti odredbi iz ugovora o kreditu koje predviđaju vraćanje kredita u istoj stranoj valuti u kojoj su bili i odobreni –  riječ je o švicarcu, i to držeći se tumačenja koje je u svojoj presudi dao Europski sud pravde (ECJ).

Po toj presudi nacionalni sud vezan je tumačenjem odredbi Direktive 93/13 koje je i zatražio, pa se otvara pitanje što to znači ne samo za Rumunjsku nego i za Hrvatsku gdje se očekuje presuda u kolektivnoj tužbi u slučaju 'švicarac'. U rumunjskom predmetu nije riječ o kreditima s valutnom klauzulom, upozoravaju pravnici u svojim analizama, već je to čisti švicarac, pa ugovorna odredba o visini duga ne podliježe testu poštenosti jer se smatra glavnim predmetom obveze, osim ako odredbe ugovora nisu bile jasne, razumljive i uočljive. 

Procedure i kriteriji
Pritom treba uzeti u obzir, prema presudi, da se ugovorna odredba o zajmu u stranoj valuti ne može smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Stoga je u rumunjskom slučaju pod povećalom i mehanizam izračuna izražen primjerice kroz pitanje koliko bi rumunjskih leja trebalo kupiti da se ispuni ugovorna obveza u CHF-u za ugovoreni prodajni tečaj banke kreditora. Za razliku od toga hrvatske banke nisu ugovarale nikakve "mehanizme" prema kojima bi se imao obaviti izračun protuvrijednosti CHF-a u kune, a ponajmanje vlastite tečajeve ili tečajne politike, nego su ugovarale valutnu klauzulu i kod toga primjenjivale procedure i kriterije na koje nisu mogle utjecati, jednako poznate i drugoj strani, a to je srednji tečaj HNB-a.

Riječ je o javno dostupnom kriteriju koji nije ovisan o politici banke i njenim procedurama, a prema kojem se obračunavala kunska protuvrijednost obveze. U okolnostima u kojima banka nije znala kako će HNB određivati tečaj, a nije mogla ni znati i upozoriti klijenta da će doći do povijesne aprecijacije švicarca, tvrde, test poštenosti zapravo nije moguć.  Potvrđuje se to i na razlici od mađarskog slučaja, također razmatranog na ECJ-iju zbog razlike u primjeni tečaja  – kod korištenja i otplate korišteni su bili različiti tečajevi i mehanizmi izračuna, pa je u primjeni te presude konačno zauzeto stajalište "da umjesto kupovnog i prodajnog tečaja za preračunavanje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju s valutnom klauzulom, dio ugovorne odredbe postaje službeni devizni tečaj Mađarske narodne banke."

"Kako je izračun rađen na temelju tečaja koji je izvan dosega ugovornih strana, otklopljene su sve nejasnoće", kaže jedan pravni stručnjak koji nije želio da ga imenujemo, dodajući i da možda postoje zemlje gdje su nužne posebne informacije o valutnoj klauzuli veličine knjige, ali apsurdno je pomisliti da bi to bila Hrvatska i ostale članice bivše države.

Ne vjeruju u domaću valutu
Za razliku od Rumunjske, valutna klauzula je u upotrebi više od 25 godina u Hrvatskoj, gdje zbog nepovjerenja u domaću valutu – što vuče korijene upravo iz bivše države – poznata je prosječnom potrošaču, a svatko i sam može izračunati koliko na dan dospijeća iznosi njegova obveza prema srednjem tečaju HNB-a. Vrhovni sud RH, a prije njega i Visoki trgovački sud, u svojim odlukama tu životnu i logičnu dimenziju su i prepoznali, dok je Ustavni sud potvrdio zakonitost valutne klauzule.  "No, glede CHF valutne klauzule u povodu ustavne tužbe u predmetu kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv 8 banaka ustavni suci vratili su predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. Njegova presuda se očekuje uskoro, postoje pokušaji prejudiciranja, kao i pogrešne interpretacije ECJ-ijeve presude, iako ona u paketu s pravnim mišljenjem nezavisnog stručnjaka koje je sud usvojio, donoseći nekoliko važnih pravnih stajališta zapravo dodatno osnažuje pravnu poziciju banaka", navodi naš sugovornik. 

Nisu mogli predvidjeti
Najznačajnija poruka tiče se vezivanja testa poštenosti odredbi ugovora isključivo uz vrijeme sklapanje ugovora, uz obrazloženje da se od banaka ne može tražiti da raspolažu znanjem kojim objektivno nitko ne može raspolagati u pogledu predviđanja mogućeg kretanja tečaja. Nezavisni odvjetnik angažiran od Suda Europske unije u pripremi presude – na čije se mišljenje presuda oslanja, smatra da se "od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora".

Također, utvrđeni nedostatak elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leja i švicarskog franka u opsegu poput onog koji je zabilježen 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, po njemu predstavlja razlog zašto mu se čini posve nerazumno da banka sama snosi tečajni rizik. Stajalište, pak, da svaka kasnija neravnoteža u teretu obveza poput drastičnog jačanja švicarca za korisnike kredita više ne može biti razlogom ispitivanja poštenosti ugovorne odredbe u suglasju je i s nedavnom presudom rumunjskog Ustavnog suda, koji je ocijenio neustavnim propis o prinudnoj konverziji kredita u CHF.

Eventualne neravnoteže u teretu kreditnih obveza, rekli su rumunjski ustavni suci, mogu biti ispravljane jedino u parnici koju pred redovnim sudom pokrene ugovorna strana koja nalazi da je zbog nepredvidivih okolnosti dovedena u otežani položaj i da ima pravo postaviti zahtjev s osnove promijenjenih okolnosti. Konačno, pravni stručnjaci iz financijskih krugova te oni nezavisni kojima smo predočili stajališta, slažu se da presuda ECJ-a na neizravan način upućuje na rasplet kroz primjenu načela rebus sic stantibus, tj. u smjeru zahtjeva za promjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti, koje su bile nepredvidive, ne mogu se staviti nijednoj strani na teret, a objektivno dovode do neravnoteža u teretima obveza i znatno otežavaju ispunjenje ugovora. To je hrvatskim potrošačima 2007. bilo na raspolaganju kao realna pravna opcija, ali se ne može dokučiti zašto nije bila i konzumirana.

Komentirajte prvi

New Report

Close