Upustiti se u prikaz i davanje rješenja koja bi doprinijela smanjenju nezaposlenosti u Hrvatskoj, a pri tom pokušati dati i neka promišljanja o gospodarskim i ukupnim prilikama iz naše nedavne povijesti objektivna je nužnost da bi određene činjenice sagledali ne kao alibi već kao realnost.U nametnutom nam ratu Hrvatska je izborila samostalnost, no cijena kojom je plaćena ogromna je. Razorena je infrastruktra, gospodarski objekti, prometnice. Raseljeno i otjerano preko 700.000 prognanika i izbjeglica kojima je trebala skrb. Još 1992. štete su procijenjene na više od 20 milijardi dolara, samo u poljoprivredi preko 4,5 milijarde. Bilo je nedostupno 500.000 poljoprivrednih hektara, 38 posto šumskih. Opustošeno je i stočarstvo. Uništeno je i otuđeno preko 120.000 goveda, oko 230.000 svinja, 350.000 ovaca, 14.000 konja te 2,5 milijuna peradi i 17.000 traktora. Stradalo je između 25 i 30 posto rasplodnog stočnog fonda, to je objektivno godišnje smanjilo proizvodnju blizu 100.000 junadi i preko 700.000 tovljenika.

Nemoć političkih elita
Društvene prilike, ‘nacionalni konsenzus’ i ponos koji je vladao po okončanju ratnih događanja i oslobađanja okupiranih područja nije se međutim, iskoristio u motiviranju nacije za vraćanje vrednotama koje moraju krasiti svako organizirano društvo. Tim više što ukupna zaduženost zemlje koncem devedesetih nije prelazila 10 milijardi dolara. Godine su prolazile, nestajao je politički konsenzus o razvojnim smjernicama zemlje. Društvo se okrenulo potrošačkom mentalitetu. Država se enormno zadužuje za servisiranje potrošnje, birokratski aparat raste. Zanemaruje se vrijednost rada, a političke elite nemaju snagu okrenuti se rješavanju otvorenih pitanja. Sve je u funkciji vlastite promidžbe, neovisno o kojoj se opciji radi. Ilustrirajući gospodarski razvoj ne mogu ne spomenuti model rasta zasnovan na potrošnji, uvozu, uslugama, ali i značajne promašaje i štete kod određenih segmenata privatizacije te podcijenjen valutni tečaj. Pojavom globalnih financijskih potresa unatrag dvije godine smanjivanje zaposlenosti postalo je još izraženije. Donijelo je i umrtvljenje gospdarskih aktivnosti i neuravnoteženost platne bilance. Ne postoje modeli, strategije ili čarobni štapići kojima bi se preko noći učinila čuda. Sve to je na neki način već pokušano na akademsko-političkim razinama kako u našoj zemlji tako i nekima u okruženju. Najizglednija su dva scenarija.

Kontrolna uloga države
1. Postizanje općeg suglasja, konsenzusa o nužnosti mijenjanja poimanja o vrijednostima i načelima. Moramo se vratiti vrednotama kojih smo se olako odrekli u korist potrošačkog društva, zavaravajući sami sebe modelom slobodne tržišne privrede i ekspanzijom žutih medija, zasnovanih na ‘slučajevima’. Najkraće, mora doći do ‘otrežnjenja nacije’. Sustav obrazovanja ne počinje na fakultetu već u kućnom odgoju, vrtiću te cjeloživotnom obrazovanju. Svi zajedno moramo smoći snage u vraćanju ‘radnih navika’ i pune odgovornosti u kreiranju i provedbi obveza. Krilatica o neisplativosti proizvodnje mora otići u zaborav. U svakom segmentu gospodarstva niz je nelogičnosti, posebno su očite u proizvodnji hrane. Dok uvozimo sve i svašta neobrađeno stoji milijun hektara poljoprivrednog zemljišta.
2. Nezaobilazna je uloga države. Ona regulativnim mehanizmima mora nadzirati da tržište ne izmakne kontroli. U konačnici to se manifestira u poticanju zaposlenosti i efektivnoj potražnji. Država se ne smije pretvoriti u poslodavca već mora osigurati infrastrukturu zasnovanu na trodiobi vlasti (zakonodavna, sudbena, izvršna) i time stvoriti uvjete za kreiranje razvojnih mjera. S uporištem u socijalnoj osnovi i politici zapošljavanja. Govori se o 320.000 nezaposlenih, u čemu je preko 100.000 anketno nezaposlenih. Vjerojatno je tu značajan i broj Hrvata iz BiH što u velikoj mjeri opterećuje državni proračun. Nelikvidnost iznosi 35 milijardi kuna, oko 87.000 zaposlenih radi i ne prima plaću. Predviđa se deficit državnog proračuna od 15 milijardi kuna, u Fini je zaprimljeno 730.000 ovršnih prijedloga za prisilnu naplatu. Mjere Vlade za izlazak iz recesije realnost su pod uvjetom općega konsenzusa. Tim više što se nalazimo u završnim pregovorima o pristupanju Europskoj Uniji. Svakako treba naglasiti i mjere iz antikorupcijske kampanje i stvaranje sustava pravne države. Pokrećući 30 velikih investicijskih projekata država mora restrukturirati i svoj ustroj. S ostalim institucijama mora što brže i konkretnije realizirati ulaganja. Tu primarno mislim na financijske institucije, jedinice lokalne samouprave i neposredne investitore.

Zanemareni ljudski resursi
Sve grane privrede imaju svoju tradiciju, navike i tržišta. I što je najvažnije, obrazovane ljude koji znaju i mogu veoma brzo učiniti značajne pomake. Međutim, nedostaje nam realnog optimizma, mnogi pozitivni primjeri ne spominju se, a imamo ih. Samo da prepolovimo uvoz poljoprivrednih proizvoda (800 milijuna eura), uvedemo red na tržištu i usmjerimo više od 300 poljoprivrednih udruga iz politikantskih sfera u konkretne proizvodne programe broj nezaposlenih smanjili bi za 50.000 ljudi. Proizvodnja hrane mora nam biti cilj. Financijska sredstva koja trošimo na uvoz treba investirati u trajna dobra, s visokim koeficijentom profitabilnosti i dugim rokom korištenja. Strateški cilj vizije (Povelja za novi početak, inicijativa savjetnika predsjednika Josipovića) po kojoj Hrvatska 2025. može imati BDP od 30.000 eura po stanovniku nije utopija. Nezaposlenost svesti u realne okvire i postati zemlja mira, rada i poželjnog ugodnog okruženja koje se zove ujedinjenja Europa premisa je za koju se isplati boriti. Ova zemlja ima ljudske resurse, ali ih ne koristi. Iznimka su određeni povijesni događaji (Domovinski rat) te nadareni pojedinci u vrhunskim znanstvenim ili sportskim dostignućima.

Ivan Majdak, bivši ministar poljoprivrede, predsjednik je Nadzornog odbora Genere i član Nadzornog odbora Koke