Joseph E. Stiglitz

Joseph E. Stiglitz

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Sveučilištu Columbia i glavni ekonomist na Institutu Roosevelt

Recesija u Europi samo službeno je završena

Gospodarstvo u kojemu su prihodi većine stanovnika i dalje niži nego 2008. i dalje je u recesiji, a ono u kojem je 25% nezaposlenih i dalje je u depresiji.

Kada je 2008. godine američka investicijska banka Lehman Brothers krahirala i time označila početak najgore svjetske financijske krize od Velike depresije, naizgled se uspostavio konsenzus glede uzroka pojave te krize.

Prenapuhani i nedjelatan financijski sustav pogrešno je raspoređivao kapital i stvarao rizike umjesto da njima upravlja. Financijska deregulacija, uz lako dostupan novac, pridonijela je prekomjernom riskiranju. Smatralo se da će monetarne mjere biti neučinkovite u ostvarenju gospodarskog oporavka, čak i da će još dostupniji novac uspjeti spriječiti potpuni kolaps financijskog sustava. Dakle, bit će potrebna veća ovisnost o fiskalnim mjerama, odnosno povećanoj državnoj potrošnji.Pet godina poslije dok jedni zadovoljno trljaju ruke jer su uspjeli izbjeći još jednu depresiju, nitko u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama ne usudi se objaviti povratak prosperiteta. Naime Europska unija tek se izvlači iz recesije s dvostrukim (a u nekim državama i trostrukim) dnom, a određeni broj zemalja članica i dalje je u depresiji. U mnogim članicama Europske unije BDP je još uvijek nizak, ispod ili neznatno viši od predrecesijske razine. Gotovo 27 milijuna Europljana je nezaposleno.

Naknade za transakcije
Slično tomu, 22 milijuna Amerikanaca koji žarko žele posao ne mogu ga dobiti. Udio radnog stanovništva u SAD-u pao je na neviđene razine, kakav je bio prije nego što su žene u velikom broju stupile na tržište rada. Dohodak i stupanj bogatstva većine Amerikanaca niži je nego prije krize. Točnije, dohodak prosječnog zaposlenog muškarca na nižem je stupnju u usporedbi s istim iznosom u proteklih više od četrdeset godina. Da, jesmo poduzeli određene korake u svrhu poboljšanja financijskih tržišta.

Došlo je i do određenog povećanja kapitalnih zahtjeva, no ni približno koliko je potrebno. Određene rizične derivacije, bolje reći financijska oružja masovnog uništenja, stavljene su na burze, čime je povećana njihova transparentnost i ublaženi sustavni rizici, međutim velikom količinom njih i dalje se trguje na netransparentnim tržištima, što znači da imamo vrlo malo saznanja o izloženosti riziku nekih od naših najvećih financijskih institucija. Nadalje, određeni dio predatorskog i diskriminacijskog kreditiranja je zabranjen, kao i silničke prakse na području kreditnog kartičarstva, ali neke druge prakse slične ovima i dalje postoje. Najsiromašniji udio radnog stanovništva i dalje je izložen zelenaškim zajmovima. Banke koje dominiraju tržištem i dalje trgovcima naplaćuju poprilične naknade za transakcije preko debitnih i kreditnih kartica pa su ti trgovci tako primorani plaćati iznose i po nekoliko puta veće od onoga što bi bilo prihvatljivo na konkurentnom tržištu.

I drugi problemi ostali su neriješeni, a neki su se čak i pogoršali. Američko hipotekarno tržište još uvijek je na aparatima za održavanje života pa tako vlada sada provodi procjenu više od 90% svih hipoteka, a administracija predsjednika Obame nije čak ni predložila novi sustav kojim bi se zajamčilo odgovorno kreditiranje pod konkurentnim uvjetima. Financijski sustav postao je još više koncentriran, što je osnažilo problem postojanja banaka koje su ne samo prevelike, previše međusobno povezane i previše ovisne jedne o drugima da bi se dopustila njihova propast, već su i prevelike za uspješno rukovođenje te preuzimanje odgovornosti. 

Busanje u prsa
Bankari se hvalisaju potpunom otplatom sredstava koje su dobili od države na vrhuncu krize. Međutim ni na tren ne spominju da je bilo tko tko je dobio golem državni zajam s kamatnom stopom blizu nuli mogao zaraditi milijarde da je isti taj novac s višom kamatom posudio državi. Ne spominju ni cijenu koju je zbog toga pretrpio ostatak gospodarstva: kumulativni gubitak proizvodnosti u Europi i SAD-u iznosi preko pet bilijuna dolara.

U međuvremenu se pokazalo da su oni koji su tvrdili da monetarne mjere neće biti dovoljne bili u pravu. Da, svi smo mi bili keynezijanci, ali prekratko. Fiskalni poticaji zamijenjeni su štednjom, što je imalo predvidive, a i predviđene negativne učinke na gospodarske rezultate.Neki u Europi zadovoljni su činjenicom da je gospodarstvo naizgled dosegnulo dno dna. Uz povratak rasta recesija, koja se definira kao dva uzastopna tromjesečja gospodarskog stezanja je službeno završila. No u svakom značajnom smislu, gospodarstvo u kojemu su prihodi većine stanovnika i dalje niži nego 2008. i dalje je u recesiji. A gospodarstvo u kojemu je 25% radno sposobnog stanovništva (i 50% mladih) nezaposleno, kao što je slučaj u Grčkoj i Španjolskoj, i dalje je u depresiji.

Štednja se pokazala neuspješnom, a usto u bliskoj budućnosti nema izgleda za povratak na punu zaposlenost.Financijski sustav možda uistinu jest stabilniji nego što je bio prije pet godina, ali to je nisko postavljeni standard jer se čak i tada jedva održavao na samom rubu provalije. Osobe u javnom i financijskom sektoru koje se busaju u prsa zbog povratka profitabilnosti banaka i blagih zakonskih poboljšanja trebale bi se usredotočiti na sve ono što tek treba napraviti i popraviti. Jer, u najboljem slučaju, čaša još nije ni napola puna, a za veliku većinu ljudi gotovo je prazna. 

© Project Syndicate, 2013.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve