U Poslovnom dnevniku 23. veljače objavljen je komentar “Ribićev prenagli zaokret”, a na naslovnoj stranici od 24. veljače piše da Ribić sada priznaje kako je kriza vrlo ozbiljna. Kritika o mojoj navodnoj promjeni stajališta u vezi s krizom i zamrzavanjem plaća u javnom sektoru potpuno je promašena.

Od samog početka stavljanja plaća korisnika državnog proračuna u žarište pozornosti kao izmišljene panaceje za rješavanje nadolazeće krize tvrdio sam da nas čekaju teška vremena puna restrikcija i pri tome sam zastupao sljedeća stajališta: 1. Plaće ne smiju biti jedino i prvo mjesto ušteda u državnom proračunu. Naprotiv, trebaju doći zadnje na red jer olako poigravanje s cijenom rada ugrožava i ovako već degradiran odnos prema radu te doprinosi akutnom nedostatku kadrova u zdravstvu, školstvu, znanosti i kulturi, državnoj upravi, policiji i vojsci itd. 2. Pored plaća postoje puno veća mjesta mogućih ušteda (neracionalna javna poduzeća, enormni iznosi neučinkovitih subvencija, velik broj lažnih branitelja i korisnika socijalnih naknada, nekorisne infrastrukturne investicije za ovo vrijeme, hipertrofija lokalne uprave itd.). 3. Međutim, zabrinutost da će mnogi radnici u privredi ostati bez posla motivirala nas je na razmišljanje da prihvatimo i zamrzavanje naših plaća, ali samo pod uvjetom sveopće štednje i racionalizacije i pod uvjetom da se problem plaća riješi pravično. 4. Postoje dva načina pravičnog rješavanja problema. Prvi, tako da se i svima drugima zamrznu plaće, ali ako to nije moguće onda barem cijelom javnom sektoru (uključujući i lokalnu upravu i javna poduzeća). To bi bio postupak primjeren načelu pravednosti, uljuđenosti i obzirnosti u jednom društvu. Sve drugo je divljaštvo i otimanje vrijednosti rada 240.000 ljudi. 5. Ako zamrzavanje i drugima nije moguće ili nije prihvatljivo onda postoji drugo rješenje: sve ono što zaposlenici u javnim službama izgube danas treba im se vratiti sutra kada izađemo iz krize. Tu nije dovoljno obećanje Vlade, nego potpisani ugovor koji to jamči. Takve naše prijedloge nije prihvatila Vlada jer njezini predstavnici nisu bili sposobni prepoznati koliko je to pravedan i nadasve koristan prijedlog i zapravo jedino moguće rješenje ako se želi i očekuje da sindikati nešto prihvate. Doduše, može se to napraviti i bez sindikata, ali u demokraciji ne i bez sindikalnog odgovora. Sindikati nisu hijerarhizirani i svaki za sebe djeluje autonomno u pluralnoj situaciji. Stoga se sindikati moraju dogovarati. Tražiti od 17 sindikata konsenzus nije realno. Konsenzus blokira odlučivanje. Demokracija pretpostavlja odlučivanje većine. Uložio sam puno napora da stvorimo većinu u sindikatima o navedenim točkama. Onaj tko je tražio konsenzus od 17 sindikata nije želio riješiti problem.

Vilim Ribić, potpredsjednik GSV-a