Niti jedna zemlja u povijesti ne može se pohvaliti gospodarskim rastom brzim poput kineskog u posljednjih tridesetak godina, kao ni činjenicom da je toliki broj stanovnika izvukla iz siromaštva. Zaštitni znak kineskog uspjeha bila je spremnost njezinih čelnika da po potrebi revidiraju gospodarski model te zemlje usprkos opiranju moćnih interesnih skupina. Sada kada Kina provodi još jednu seriju temeljnih reformi, opiru im se iste te interesne skupine. Hoće li reformatori ponovno trijumfirati?

Pri odgovoru na to pitanje prijeko je potrebno imati na umu da, kao i prije, ove nove reforme neće restrukturirati samo privredu, već i interesne skupine koje će utjecati na oblikovanje svih budućih reformi (čak i određivati jesu li one moguće).Danas mnoge u javnosti prisutne inicijative dobivaju veliku pažnju javnosti, primjerice vladino širenje protukorupcijske kampanje. No dublje pitanje s kojim je Kina suočena tiče se prikladne uloge vlade i tržišta.

Sveprisutna korupcija

Kada je Kina prije više od trideset godina započela s provedbom reformi, smjer je bio vrlo jasan: tržište mora dobiti važniju ulogu u raspodjeli resursa. To se i ostvarilo pa je sada privatni sektor puno važniji nego prije.

Nadalje, postoji konsenzus da tržište mora početi igrati, kako dužnosnici kažu, "presudnu ulogu" u mnogim sektorima kojima dominiraju poduzeća u državnom vlasništvu. No kakva bi trebala biti njegova uloga u drugim sektorima te u gospodarstvu općenito? Brojni suvremeni problemi Kine izviru iz previše tržišnog, a premalo vladinog uplitanja. Drugim riječima, premda vlada očito radi stvari koje ne bi trebala, također radi neke stvari koje su itekako dobrodošle.

Na primjer, pogoršanje zagađenja okoliša ugrožava životni standard, dok je prihodovna nejednakost i nejednakost u pogledu bogatstva danas gotovo jednaka onoj u Sjedinjenim Američkim Državama, a korupcija je sveprisutna u svim javnim ustanovama, kao i u privatnom sektoru. Sve navedeno podriva povjerenje u društvu i samu vladu, što je trend koji je najvidljiviji u recimo, sigurnosti prehrambenih proizvoda.

Takvi problemi mogli bi se pogoršati uslijed kineskog restrukturiranja gospodarstva koje se odmiče od rasta na krilima izvoza prema uslužnom sektoru i potrošnji kućanstava. Jasno, prostora za rast privatne potrošnje ima, no prihvaćanje rastrošnog i materijalističkog američkog životnog stila za Kinu, kao i za cijeli planet, bilo bi prava katastrofa. Naime, kvaliteta zraka u Kini već ugrožava ljudske živote, a globalno zatopljenje zbog još viših kineskih emisija ugljika ugrozilo bi cijeli svijet.

Ubrzana urbanizacija

Postoji bolja strategija. Za početak, životni standard u Kini mogao bi se poboljšati i poboljšao bi se da se više resursa usmjeri u popravak manjkavosti u zdravstvu i obrazovanju. Na tom bi području vlada trebala odigrati ključnu ulogu, kao što je slučaj u većini tržišnih gospodarstava, i to iz dobrog razloga.

Američko zdravstvo u rukama privatnog sektora iznimno je skupo i neučinkovito te ostvaruje puno lošije rezultate u odnosu na europske zemlje, koje na zdravstvo troše puno manje. Tržišni sustav nije smjer kojim bi Kina trebala poći. Posljednjih je godina kineska vlast poduzela važne korake u pružanju osnovnih zdravstvenih usluga, osobito u ruralnim područjima, a neki uspoređuju kineski pristup s onim Velike Britanije, u kojoj se privatna skrb postavlja povrh javnog temelja. Može se raspravljati o tome je li taj temelj bolji od, recimo francuskog državnog sustava zdravstva.

No ukoliko se usvaja britanski model, razina baze iznimno je bitna s obzirom na razmjerno malenu ulogu privatnog osigaranja zdravstva u Velikoj Britaniji, zemlje koja u biti ima javni sustav.Isto tako, iako je Kina već ostvarila određeni napredak u odmaku od proizvodnje i prema gospodarstvu temeljenom na uslugama (BDP udio uslužnog sektora po prvi put je 2013. premašio udio proizvodnog sektora), pred njom je i dalje dug put. Mnogi industrijski sektori već pate od prekomjernih kapaciteta pa uspješno i glatko restrukturiranje neće biti nimalo lako bez vladine pomoći.

Kina se restrukturira na još jedan način, a to je ubrzana urbanizacija. Jamstvo ekološki održivih gradova prikladnih za život zahtijevat će snažne vladine poteze želi li se osigurati dostojan javni prijevoz, škole, bolnice, parkovi i raspored po zonama, između ostalih javnih dobara.

Regulacijski režim

Važna pouka koju smo trebali naučiti iz razdoblja nakon gospodarske krize koja je izbila 2008. jest da se tržišta ne reguliraju sama od sebe. Naime, ona su sklona kapitalnim i kreditnim balonima koji neizbježno pucaju, često kada prekogranični kapitalni tijekovi naglo promijene smjer, što nameće golemu cijenu za cijelo društvo.

Američka zaljubljenot u deregulaciju bila je pravi uzročnik krize. Problem danas nije samo određivanje ritma i slijeda liberalizacije, kao što neki daju naslutiti. Konačni rezultat također je važan. Liberalizacija depozitarnih stopa uzrokovala je američku krizu ušteđevine i zajmova u 1980-ima.

Liberalizacija kreditnih stopa potaknula je predatorske poteze kojim su iskorištavani siromašniji potrošači. Bankarska deregulacija dovela je ne do jačeg rasta, nego samo do više rizika. Nadamo se da Kina neće poći putem koji je Amerika slijedila s tako razornim posljedicama. Izazov pred njezinim vođama jest kako osmisliti uspješan regulacijski režim prikladan za njezin stupanj razvoja.

To će od vlade zahtijevati iznalaženje dodatnih financijskih sredstava. Lokalna vlast trenutno se oslanja na prodaju zemljišta, što je uzrok brojnih privrednih izobličenja u toj zemlji, kao i većeg dijela korupcije. Umjesto toga, vlasti bi trebale ojačati dohodak nametom ekoloških poreza (uključujući porez na ispuste ugljičnih spojeva), opsežnijim i progresivnim porezom na dohodak (uključujući kapitalnu dobit) te porezom na imovinu. Štoviše, vlada bi trebala kroz dividende prisvojiti još veći udio u vrijednosti poduzeća u državnom vlasništvu (što bi moglo doći nauštrb rukovodećih ljudi tih tvrtki).

Povećanje poreza

Pitanje je sada može li Kina održati trenutnu stopu ubrzanog rasta (možda malo sporiju od vratolomnog ritma u posljednje vrijeme) dok zauzdaje kreditnu ekspanziju (koja bi mogla uzrokovati nagli obrat u cijeni kapitala), istovremeno se bori sa slabom globalnom potražnjom, restrukturira gospodarstvo i bori se protiv korupcije. U drugim bi državama takvi golemi izazovi doveli do paralize, a ne napretka.

Ekonomija uspjeha je jasna: veća potrošnja na urbanizaciju, zdravstvo i obrazovanje na temelju povećanja poreza istovremeno ostvaruje održivi rast, poboljšava stanje okoliša i ublažava nejednakost. Pođe li kineskim političkim čelnicima za rukom provedba ovih mjera, Kini, kao i cijelom svijetu, smiješi se svjetlija budućnost.

© Project Syndicate, 2014.