Rastom plaća Lalovac spašava posustalu potrošnju

Autor: Marina Šunjerga/VL , 20. kolovoz 2014. u 22:00

Od ideje o povećanju raspoloživog dijela primanja najviše bi profitirali građani čija je plaća veća od deset tisuća kuna u neto iznosu, a upravo je to sloj koji tradicionalno najviše troši.

Porezna reforma koju najavljuje ministar financija Boris Lalovac oslobodit će srednji sloj nepotrebnog tereta koji je nepravedno plaćao, a prije svega sloju stanovništva koji najviše troši vratiti dio novca u novčanike. Prema prvim izračunima povećanje raspoloživog dijela primanja ide od 30 do 1400 kuna, ovisno o visini plaće. Idejom Lalovca najviše bi profitirali građani čija su primanja veća od deset tisuća kuna u neto iznosu, a upravo je to sloj koji tradicionalno najviše troši. Na neki način Lalovac bi samo napravio "undo" na potez svog prethodnika Slavka Linića.

Kalkulacije u Katančićevoj 
U sjedištu Ministarstva financija u Katančićevoj ulici još se rade kalukulacije hoće li se porez na dohodak od 40 posto plaćati na primanja veća od 13.000 kuna u neto iznosu ili 13.500 kuna te hoće li se osobni odbitak povećati na 2400 ili 2600 kuna, ali zapravo je riječ o slaganju križaljke koja je važna, ali nije presudna. Bit ove mini porezne reforme jest u tome da je u državnoj administraciji došlo do promjene stanja uma i svijesti da se prevelikim porezima uništila potrošnja.

Tko je bogataš? 
Linić je taj koji je spustio granicu za plaćanje najveće stope poreza na tek 9000 kuna. Tada je poslao poruku da je za njega građanin koji zarađuje 9000 kuna i više bogat čovjek kojem treba izvući 40 lipa na svaku kunu koju zarađuje. Bio je to pogrešan stav jer je time ugušena potrošnja najpotentnijeg sloja kupaca, s ekonomske strane, a s društvene i političke strane Linić je tim potezom izjednačio bogataše koji ostvaruju prihode i do 100.000 kuna mjesečno s onima koji imaju primanja tek nešto veća od prosjeka. Kad se rigidnom pristupu oporezivanja dohotka pridoda i činjenica da je u istom trenutku porez na dodanu vrijednost povećan na 25 posto i ekonomski laik mogao je donijeti zaključak da će prihodi proračuna od potrošnje pasti.

Tada se Linić opravdavao činjenicom da je smanjio stopu zdravstvenog doprinosa. Istine radi, porezom na dohodak uzeto je građanima i do 1000 kuna, a smanjenje zdravstvenog doprinosa za 2 posto, donijelo je olakšanje od maksimalno par stotina kuna. Taj je zdravstveni doprinos na kraju vraćen na 15 posto jer se utvrdilo da sustav zdravstvene zaštite ipak ne može bez dvije milijarde kuna koje su mu oduzete, pa je nakon mini reforme iz 2012. ostao samo veći porezni teret. Nije Linić opteretio građane iz svojeg hira već zbog činjenice da je nategnuti proračun trebao napuniti nakon što je smanjio doprinose. Reakcija građana na previsoke terete bila je drastičan pad potrošnje.U ekonomskoj znanosti o tome svjedoči Lafferova krivulja.

Teorija je to koja je važno mjesto dobila u vrijeme administracije Ronalda Reagana po kojoj su visoke granične porezne stope glavni krivac za nisku štednju, male investicije i pad potrošnje. Laffer kaže da visoke porezne stope destimuliraju ljude da rade i da štede pa država ostvaruje i niže porezne prihode. Gotovo školski primjer Lafferove teorije dogodio se hrvatskom proračunu. Prihodi od PDV-a su pali i nastat će proračunska rupa koja se procjenjuje na dvije milijarde kuna do kraja 2014., a direktna su posljedica smanjenja potrošnje. Zato inicijativa ministra Lalovca u ovom trenutku koliko god je pohvalna djeluje kao vatrogasna mjera i upitno je hoće li postići željeni efekt. Potrošnju je naime uvijek lakše uništiti nego vratiti na staro. 

Kome se smije oduzeti
Upitno je i hoće li Lalovac uspjeti nadoknaditi novu rupu koja će se stvoriti u 2015. nakon što oslobodi srednji sloj dijela poreza. Okvirno je riječ o dvije milijarde kuna koje proračun gubi. PDV se više ne može dizati, a ne bi bilo uputno dizati ni doprinose. Ostaje porez na dobit, odnosno ukidanje reinvestirane dobiti, a to bi značilo da umjesto po zaposlenicima Vlada udara po poduzetnicima i oduzima im jedino olakšanje koje im je početkom mandata dala. Opcija je i smanjiti iznose transfera i pomoći koje iz države idu prema lokalnim jedinicama, ali to je potez koji u predizbornoj godini nijedan političar ne želi povući. Kako se god okrene, ideja ministra Lalovca zaslužuje podršku, ali njezina izvedba bit će izuzetno teška i nekoga u ovoj državi morat će skupo koštati.

Komentari (4)
Pogledajte sve

Pogrešna je tvrdnja da najviše troše oni koji imaju plaće više nego dovoljne za ugodan život!!
Pa takvi ne mogu ni pojesti ni popiti više nego obični ljudi, a kamo li gladni. Ormari su im prepuni brandirane garderobe koja ih ionako više ne zabavlja. Dobara auto već imaju ili pak imaju vozača ili voze službena vozila.
Stambeno pitanje su odavno riješili a nije primjećeno da stan preuređuju svake godine. Ne izlaze ven i ne troše jer obično su “zauzeti”. Itd itd..
Točnije životna iskustva pokazuju da oni koji imaju više nego što im treba se obično pretvaraju u nepojmljive škrtace, mnogi od njih oboljevaju od bolešćurine zvane “Uzgajanje cifre”. Točnije takvi se postepeno odriču svake potrošnje kako bi njihov bankovni račun dostigao, odnosno prestiga susjedov, a njihovi novci najčešće se nalaze u stranim bankama (ili domaćim u stranom vlsništvu). Kupovna moć gotova novca koji leži u banci takvim pohlepnicima daje zadovoljštinu da mogu kupiti sve što hoće i kad hoće (neprestano kupuju a nikad ništa ne kupe).
A recimo da se g. Lalovac odlučio Podignuti minimalne plaće svoju bih ruku dao kao garanciju da će svaka tako isplaćena kuna radniku koji prima minimalac završiti u potrošnji. Takvi radnici se više ne sjećanju kako izgleda štedna knjižica, a s godinama bijede potrebe za svim i svačim su rasle. Na taj način bi se i doprinosi od dohotka povećali, umjesto što se smanjuju. Jedino bi tada “mačka za rep” povukli poslodavci.
Točnije normalni polodavci to nebi ni osjetili (jer isplaćuju plaće iznad minimuma) a poslodavci koji godinama isplaćuju minimalce po HR standardu i nisu zaslužili da se zovu poslodavci. Takvi ili drže robove ili isplaćuju plaće ispod stola, što opet nije na opće dobro. Kad bi netko takve poslodavce istrijebio, ja bih ga poljubio u čelo. Tko bi za takvim poslodavcima plakao, osim možda dežirnih statističara koji svakodnevno izvješćivaju da su se 2 ipol radnika zaposlila, pa makar i kod takvih posldavaca.
Zaključak:
Mjera za povećanje potrošnje je nahraniti gladne i izrabljene radnike a uzeti onima koji ostvaruju extra profite.
Ovako je g. Lalovac donio još jednu mjeru koja će poboljšati ugroženu kvalitetu života onih sa primanjima od 100.000 kn 🙂
Još jedan potez “slizavanja s krupnim kapitalom” i pogodovanja sebi, svojim sponzorima i onima oko sebe koji prelaze 10.000 kn.
Krajnji CINIZAM [emo_palacd]

Nazvati Lafferovu krivulju dijelom ekonomske znanosti je u najmanju ruku smiješno.

I sam Arthur Laffer je više puta izjavio da krivulja se baš nije pokazala točnom u praksi i da je to više konceptualna ideja koja ne uzima u obzir mnoge parametre.
Ona je postala popularna tokom Reaganomike kako bi se opravdali porezni rezovi za najbogatije koji su trebali pokrenuti ekonomiju i povećati porezne prihode. No to je nije dogodilo u praksi. Kao posljedicu Reagan je ostavio jedan od većih deficita u povijesti, a i ekonomski rast nije bio značajan u odnosu na npr. Carterovo doba i bio je utemeljen samo na potrošnji za obranu.

I naravno, mnogi Reaganovi rezovi i regulatorne mjere, koje je Bush stariji nastavio su postavili čvrste temelje za ekonomsku krah 2008. koja realno nije niti riješena već se štampanjem dolara trenutno trpa pod tepih.

Preneseno na naše prilike – da li itko može relevantno i utemeljeno tvrditi da je do pada osobne potrošnje i pada prihoda proračuna po toj osnovi (kao i BDP-a) došlo isključivo zbog povećanja PDV-a i realnog povećanja poreza na plaće.
I da brojni drugi faktori nemaju nikakav ili zanemariv utjecaj. Faktori poput pada državne potrošnje, prevelike strukturalne ovisnosti većine privrednog sektora na državu i njegovu opću nekonkuretnost na izvoznom tržištu, bar 150.000 više nezaposlenih, nepoticajna poduzetnička okolina i loša državna administracija, kreditna prezaduženost građanstva i credit-crunch te konačno opći osječaj nesigurne budućnosti koji navodi građane na uzdržavanje od potrošnje i povećanje štednje.

Ma ne…to sve nema veze. Pa Laffer kaže da je za sve to krivo 150 kn veća davanja na plaće i 2% veći PDV.

Lalovac spašava, jao nama[emo_vrtimise]

New Report

Close