Rast potiče domaća potražnja, a ne industrijalizacija usmjerana na izvoz

Autor: Dani Rodrik , 23. listopad 2017. u 22:00

Predviđa se da će ove godine afričke države Etiopija, Obala Bjelokosti, Tanzanija, Senegal, Burkina Faso i Ruanda postići rast od šest ili više posto, dok u Aziji isto vrijedi za Indiju, Mijanmar, Bangladeš, Laos, Kambodžu i Vijetnam.

Usprkos niskim cijenama robe široke potrošnje na globalnoj razini o kojoj obično ovise, brojna najsiromašnija svjetska gospodarstva dobro napreduju. Nakon 2015. došlo je do oštrog usporavanja gospodarskog rasta subsaharske Afrike, ali to odražava specifične probleme u tri njena najveća gospodarstva (Nigerija, Angola i Južna Afrika). Predviđa se da će ove godine Etiopija, Obala Bjelokosti, Tanzanija, Senegal, Burkina Faso i Ruanda postići rast od 6% ili više posto. U Aziji isto vrijedi za Indiju, Mijanmar, Bangladeš, Laos, Kambodžu i Vijetnam.

To su sve dobre vijesti, no one su istovremeno zbunjujuće. Gospodarstva u razvoju koja uspijevaju postići brzi održivi rast bez oslanjanja na procvat temeljen na prirodnim resursima, kao što je činila većina tih zemalja tijekom jednog desetljeća ili duže, obično to čini putem industrijalizacije usmjerene na izvoz. Međutim, mali broj tih zemalja prolazi kroz ikakvu industrijalizaciju. Udio proizvodnje u subsaharskim zemljama s niskim dohotkom uvelike stagnira, a u nekim slučajevima čak je i u padu. Unatoč tolikim pričama o kampanji “Proizvodite u Indiji”, jednoj od krilatica premijera Narendre Modija, ta zemlja pokazuje slabe naznake brze industrijalizacije.

Novi tvornički radnici

Proizvodnja je postala moćni pokretač gospodarskog razvoja zemalja s niskim dohotkom iz tri razloga. Prvo, bilo je relativno lako apsorbirati stranu tehnologiju i otvoriti visoko proizvodna radna mjesta.

Nadalje, radna mjesta u proizvodnji ne zahtijevaju ogromnu količinu vještina: poljoprivrednici se mogu pretvoriti u tvorničke radnike uz mala ulaganja u dodatno stručno osposobljavanje. Naposljetku, potražnja za proizvodnjom nije bila ograničena niskim nacionalim dohotkom: proizvodnja bi se mogla proširiti gotovo bezgranično, putem izvoza. No, stvari se mijenjaju. Podrobno je dokumentirano da je proizvodnja postala u sve većoj mjeri usredotočena na vještine tijekom posljednjih desetljeća. Uz globalizaciju, to je znatno otežalo novopridošlicama značajniji prodor na svjetska proizvodna tržišta i ponavljanje iskustva azijskih proizvodnih superzvijezda. Izuzev šačice izvoznika, gospodarstva u razvoju prolaze kroz preuranjenu deindustrijalizaciju. Čini se da je pokretač razvoja oduzet zemljama koje zaostaju.

Kako da onda shvatimo nedavno postignut procvat u nekima od najsiromašnijh zemalja svijeta? Jesu li te zemlje otkrile novi model rasta?

U nedavno provedenom istraživanju, Xinshen Diao s Instituta za istraživanje međunarodne politike o hrani, Margaret McMillan sa Sveučilišta Tufts i ja razmotrili smo sheme rasta među tom novom skupinom zemalja s visokim performansama. Usredotočili smo se na sheme strukturnih promjena koje su te zemlje iskusile. Iznosimo nekoliko paradoksalnih otkrića.

Ulaganje u navodnjavanje

Ponajprije, nedavno je zabilježena znatna količina strukturnih promjena s ciljem poticanja rasta u zemljama s niskim dohotkom poput Etiopije, republike Malavi, Senegala i Tanzanije, unatoč izostanku industrijalizacije. Radna snaga premiješta se iz nisko-produktivnih poljoprivrednih aktivnosti prema visoko produktivnim aktivnostima, no ove posljednje uglavnom se odnose na uslužne djelatnosti, a ne proizvodnju. Nadalje, brze strukturne promjene u tim zemljama došle su nauštrb uglavnom negativnog rasta produktivnosti radne snage unutar nepoljoprivrednih sektora.

Drugim riječima, iako su usluge koje su apsorbirale novo zapošljavanje ranije pokazale relativno visoku razinu produktivnosti, njihova se prednost smanjila paralelno s njihovom ekspanzijom. Ta se shema znatno razlikuje od klasičnog iskustva rasta u istočnoj Aziji (poput npr. Južne Koreje i Kine), u kojima su strukturne promjene i prednosti radnog učinka nepoljoprivrednih djelatnosti uvelike doprinijeli cjelokupnom rastu.

Čini se da se ta razlika može objasniti činjenicom da ekspanziju urbanih, modernih sektora u nedavnim epizodama visokog rasta pokreće domaća potražnja, a ne industrijalizacija usredotočena na izvoz. Afrički model poglavito se čini temeljen na pozitivnim šokovima agregatne potražnje nastalim prijenosom iz inozemstva ili porastom produktivnosti u poljoprivredi.

Primjerice, u Etiopiji javna ulaganja u navodnjavanje, prijevoz i električnu energiju dovela su do značajnog porasta poljoprivredne produktivnosti i dohotka. To je rezultiralo strukturnim promjenama koje potiču rast, dok se povećana potražnja prelijeva u nepoljoprivredne sektore. Međutim, produktivnost nepoljoprivredne radne snage spušta se kao nusproizvod, dok se stope prinosa na kapital smanjuju i manje produktivne tvrtke bivaju uvučene. Ovime ne pokušavamo umaniti značaj ubrzanog porasta produktivnosti u poljoprivredi.

Naše istraživanje nagoviješta da je poljoprivreda igrala ključnu ulogu u Africi ne samo na vlastiti račun, već također kao pokretač strukturnih promjena čiji je cilj bio povećanje rasta. Diverzifikacija u netradicionalne proizvode i usvajanje novih tehnika proizvodnje mogu transformirati poljoprivredu u gotovo modernu djelatnost.

Zaustavljanje rasta

No, postoje ograničenja. Djelomično radi nisko-dohodovne elastičnosti potražnje za poljoprivrednim proizvodima, odljev radne snage iz poljoprivrede neizbježan je ishod tijekom razvojnog procesa. Radna snaga koja napusti taj sektor mora se apsorbirati u moderne aktivnosti.

Ako u tim modernim sektorima ne dođe do rasta produktivnosti, doći će do zaustavljanja rasta na razini cjelokupnog gospodarstva. Doprinos koji može dati komponenta strukturnih promjena nužno je samoograničavajući ako moderni sektor samostalno ne postigne ubrzani rast produktivnosti. Afričke zemlje s niskim dohotkom mogu postići umjerene stope rasta produktivnosti u budućnosti, pod uvjetom da prethodno postignu postojana poboljšanja vezano uz ljudski kapital i upravljanje. Izgleda da je moguće postići kontinuiranu konvergenciju s dohodovnim razinama u bogatim zemljama.

Međutim, postoje dokazi koji ukazuju na to da su stope rasta koje su nedavno postignute uslijed brzih strukturnih promjena iznimne i može se dogoditi da ne potraju.

© Project Syndicate, 2017.     

* Autor je profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard     

Komentirajte prvi

New Report

Close