Vladimir Nišević

Vladimir Nišević

Prosvjed bez konstruktivne rasprave širi destrukciju koje već imamo previše

Protivnici mirovinske reforme u Zagrebu su zapravo izražavali nezadovoljstvo svim i svačim, možda i ne birajući prosvjed, već samo pokazujući opće nezadovoljstvo koje je preuzelo ovu državu, ali krivnja se ne može pripisati samo jednoj garnituri, i to baš onima koji po prvi put nešto rade.

Znamo li više uopće protiv čega i za što prosvjedujemo? Nedavno su deseci tisuća građana zazivali kurikularnu reformu i bolje obrazovanje za svoju djecu.

Podržavali su Borisa Jokića kao novog mesiju naše budućnosti, da bi danas svi, od dijela medija do kavanskih naklapanja, s podjednakim žarom rogoborili protiv smanjena broja predmeta u strukovnim školama i ismijavali gafove poput narudžbi krivih tableta za škole. Slično je s većinom naših prosvjeda - malo protiv, malo za - a evo posljednji koji se odigrao vezan je uz reformu mirovinskog sustava. I krivo je usmjeren.

Nije usmjeren na poboljšanje i konstruktivne prijedloge, kako nešto što je pokrenuto učiniti još boljim, već na jednu, a sada slijedi šok za sve koji čitaju - nevažnu sitnicu - dužinu radnog vijeka. Nevažnu iz jednog banalnog razloga, a on se zove dostojanstvo života. Svi oni koji bi u mirovinu sa 60 ili 65 godina života nemaju onda pravo prigovarati na male mirovine i neodrživ i nedostojanstven život, jer upravo inzistiranjem na ranom, a počesto i preranom odlasku u mirovinu upravo oni pridonose neodrživosti sustava koji već davno zaziva reformske poteze.

Usudio bi se reći i radikalnije od onih koje vuče ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić. Ima nešto licemjerno u ovom društvu što se najbolje ogleda u glasnoći onih političara koji su za svog mandata na vlasti zazivali upravo produženje radnog vijeka, onih sindikalista koji sada govore da su ovi dobro došli na prosvjed jer su se "opametili", ali i svih onih prosvjednika koji su prošlog tjedna na Europskom trgu izražavali nezadovoljstvo svim i svačim ne razmišljajući niti birajući prosvjed već samo pokazujući opće nezadovoljstvo koje je preuzelo ovu državu.

  I nema amnestije u svemu tome za nikoga iz politike, preko sindikata do dijela poslodavaca, ali isto tako se ne može sada krivnja pripisati samo jednoj garnituri, samo jednom ministru, i to baš onima koji možda po prvi put nešto i rade. I jeste, put do pakla može biti popločan dobrim namjerama, i jesu mnogi reformski potezi pomirenje nemogućeg između političkih struja. Ali prosvjed bez konstruktivne rasprave neće pomoći ničemu doli destrukciji koje i ovako imamo previše.  

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!