Tek što se slučaj Agrokor uklonio s medijskih naslovnica i stola Vlade RH novi pacijent traži svoju dozu državne pomoći. Pacijent nije novi, a nije niti neočekivan. Uljanik već neko vrijeme pleše na rubu propasti te riskira da u procesu uništi značajnu količinu proračunskih kuna (vlasništvo poreznih obveznika). Do sada se u medijima dosta govorilo o tome da je odluka o "spasu" Uljanika u rukama Europske komisije. Pa što to točno Komisija želi od našeg Uljanika i zašto nam komplicira živote? 

Da bi privatna kompanija unutar EU primila državnu pomoć ona mora zadovoljiti sljedeće uvjete:
1. Plan restrukturiranja mora osigurati dugoročnu održivost kompanije i njenog poslovnog modela
2. Državna pomoć ne smije biti ključni i odlučujući element restrukturiranja 
3. Plan restrukturiranja ne smije biti samo lista lijepih želja već detaljna lista aktivnosti sa strogo definiranim rokovima
4. Iza plana moraju stajati odgovorne osobe s kredibilitetom, integritetom i iskustvom u vođenju kompleksnih procesa restrukturiranja

Preveliki kapaciteti
Trenutni poslovni model i strategija Uljanika već godinama generiraju ispodprosječne rezultate te je tako i doveden do današnje situacije i nemogućnosti isplate plaća. Jasno je kako cjelokupna strategija kompanije traži redefiniranje i zaokret. Fokus Uljanika je u prošlosti (i sadašnjosti) bio na ugovaranju što većeg broja brodova kako bi se popunili predimenzionirani kapaciteti. Vlastiti proizvodni kapaciteti (uključujući i kooperante kojima je Uljanik jedini klijent) postali su neodrživi teret poslovanju kompanije.

Financiranju ovakvog modela kroz državne subvencije i dug došao je kraj. Zanimljiva je priča o Volkswagenu od prije 20 godina. Savjetnici angažirani za analizu stanja u kompaniji upravi su prezentirali kartu svijeta s crvenim točkicama koje su predstavljale dobavljače i kooperante VW Grupe. Preko 90% točkica je bilo unutar radijusa 50 km od Wolfsburga i svi su redom bili njemačke kompanije. Nitko u Upravi zadužen za nabavu nije govorio engleski. 

Ključno je povjerenje
Nakon toga VW se odlučio za internacionalizaciju nabavnog lanca i outsourcing brojnih funkcija. Danas je tu gdje je i usprkos aferi s ispušnim plinovima ostvaruje rekordnu dobit. Što nam to govori? Ako Uljanik želi uspjeti prvenstveno mora poduzeti značajne redukcije na svim razinama i stvoriti fleksibilnu troškovnu strukturu koja može osigurati isporuku na vrijeme i unutar budžeta.  U industriji restrukturiranja postoji heuristika u koju se svako tko je ikad proveo nekoliko programa restrukturiranja uvjerio.

Ona glasi: "Menadžment koji je kompaniju doveo u probleme ne može istu izvući iz problema." Promjene (djelomične ili potpune) u upravi nužan su uvjet uspješnog zaokreta svake kompanije. U Uljaniku vidimo da svim procesima upravljaju isti ljudi koji nisu na vrijeme prepoznali znakove krize i koji su dopustili da se kompanija dovede u situaciji gdje je stečaj najizglednija opcija.  Druga heuristika koja je još važnija od prve je da komunikacija prema svim zainteresiranim stranama mora biti precizna, odgovorna i s integritetom. Ključno je izvršiti sve što je prvotno komunicirano i ne mijenjati stvari. Kad se plan restrukturiranja jednom predstavi promjene mogu biti isključivo kozmetičke prirode.

Osobe koje provode restrukturiranje moraju biti kompetentne i stajati iza svojih riječi. Sve drugo stvara konfuziju i gubitak povjerenja. A povjerenje je u ovakvim situacijama ključno.  Da bi EU odobrila državnu potporu ona ne smije biti temeljni element uspješnog rješavanja krize u Uljaniku. U ovom slučaju se čini da uprava uopće nema nijedan drugi izlaz osim da država učini apsolutno sve i bude glavni financijer tog programa "restrukturiranja" (može li se prodaja dijela zemljišta i gradnja stanova i apartmana uopće nazvati restrukturiranjem?).

Gdje su vlasnici (radnici)? Gdje je podrška dobavljača (kooperanata)? Gdje su banke? Gdje su kupci? Pa zašto bi onda država uopće pomagala Uljaniku? Zaboravimo na trenutak zaista nevažne pritiske i iracionalne izjave dijela političara. Jedina sreća za građane je što trenutno ministri gospodarstva i financija odbijaju direktno intervenirati i pritišću upravu (i vlasnike) da nađe izlaz. Ministarstvo financija je još prije eskalacije s isplatom plaća upozorilo kako je plan restrukturiranja "tanak", a Europska komisija ga očito još uvijek nije odobrila. Stvari su jasne. 

Predstečajna nagodba?
A vratimo li se na priču o VW-ovim dobavljačima zanimljivo je da je jedini strateški partner Uljanika od svih brodogradilišta, tvrtki iz metaloprerađivačke industrije, investicijskih fondova i općenito ogromne količine novca na svjetskim tržištima – iz Hrvatske. A taj strateški partner ima velikih problema s osiguranjem minimalne količine novca za tekuće poslovanje (kojeg namjerava namaknuti zaduživanjem).

Prezaduženu kompaniju preuzima (pre)zaduženi partner. Čini se slično kao priča o tom istom Uljaniku i 3. maju od prije nekoliko godina. Poslovanje će voditi ista uprava, poslovni model podrazumijeva nešto malo turizma, a svi radnici će zadržati svoja radna mjesta jer efikasnost očito nije primarni problem.  Da, na kraju zaista je neobično zašto EU i Vlada odmah ne ubrizgaju 100 mil. eur u takvu kompaniju. Ako se Vlada odluči aktivno uključiti u cijeli slučaj onda je jedini put predstečajna nagodba uz osiguranje da svježi novac kojega bi Vlada eventualno dala bude prvi u redu naplate (famozni roll-up)

. Također onda se igra isključivo po pravilima Vlade odnosno kreditora koji podržava restrukturiranje (s novim, snažnim programom restrukturiranja i s timom koji program može sprovesti u djelo). Restrukturiranje i krizni menadžement nije nova disciplina, no čini se da mi kao društvo još dosta trebamo naučiti o univerzalnim pravilima koja treba poštovati u procesu restrukturiranju.