Na Facebooku sam sreo Ferengija, meni jedinog imenom i prezimenom poznatog amatera koji je na vrhuncu histerije prodao svoj portfelj, te je isto savjetovao i drugima. Još čuvam njegov mail od 24. listopada 2007. godine, tog dana je Crobex lagano pao završivši na 5346 bodova i nešto decimala. “Kakve su ti prognoze za cijene kvadrata u Zagrebu i Osijeku?” prešao sam na stvar odmah nakon pozdrava.
“Crne. Sve je pred bankrotom.”
“Ja sam P/E 10 za kvadrat u mojoj zgradi velikodušno proračunao na 876 eura. Dakle, definiraj crno.”
“U Osijeku je trošak gradnje na istoku 650, a u centru oko 975 eura. Smatram da je to dno. Pričao sam sa sudskim vještacima iz građevine, ispod tog ne možeš sagraditi zgradu sa stanom.”
“Znači, slažemo se…”
“Kvadrati se na istoku Osijeka oglašavaju po 900 eura, ali ja tvrdim da je dno 650. U centru traže 1200-1300, a dno je 975. Trenutno na istoku ide po 850, a u centru oko 1100. Po tim cijenama banka daje fiducijarne kredite.”

Jamac sam sebi
“Onda je to – to. Cijena koju banka ‘jamči sama sebi’, that’s it.”
“Ne znam kako je u Zagrebu, ali ipak je skuplje nego u Osijeku.”
“U Zagrebu već sad, bilo gdje, možeš naći po 1300. Samo treba imati dosta strpljenja. A prava kriza nije ni počela. Nego, što prognoziraš burzi?”
“Našu burzu baš i ne pratim. Vidim da je američka ekonomija u banani. Daleko je to sve od oporavka.”
“He-he, Ameri cijeli svijet ucjenjuju niskim dolarom, i prijete još nižim.”
“Hrvatska burza je čisto špekulativni kapital.”
“P/E našeg indeksa je cca 11.”
“To jest povoljno, ali volumen je strašno mali. To nekoliko ljudi jedan drugom prodaju dionice. Prave cijene pokazuju se kada krene krdo; bull ili bear.”
“Ne vidim nadu za krdo prije kraja 2010. Ti?”
“Pa tako i ja. Jesen 2010., ako iduća godina bude bolja godina od ove. Inače, statistički, zimi dionice rastu, a ljeti padaju. Ljeti ljudi prodaju dionice i keš ulože u posao.”
“A za kraj ove? Crobex 2500?”
“Ma može i 3000, ali sve je to bankrot.”
Jesen ili zima iduće godine… Moguće? Nije nemoguće? Pa, nastojeći nogama biti čvršće na zemlji, biram varijantu nije nemoguće. Nadajući se prodaji u jesen ili zimu iduće godine, za svaki slučaj, već danas obilazim brokerske kuće. Nikako usput budi rečeno, idućeg brokera biram pažljivije nego nekoć dionice, a prvi kriterij su mi – savjet ne tražim, niti bih ga dao! – podaci koje analitičari brokerskih kuća pripremaju da ih ne moram izračunavati sam. P/E i druge multiple ključnih indeksa, LIBOR, ZIBOR, nekoliko spreadova, izvješća o poslovanju kompanija koje su toliko značajne za tržišta da ih s razlogom gledaju sa strahopoštovanjem kao i Bena, koji svoje odluke objavljuje u izravnim televizijskim prijenosima… Obilazeći brokeraje, svima im u prvoj minuti razgovora dajući do znanja da ću, tek zabave radi, možda trejdati novcem ušteđenim prestankom pušenja, a možda ni to, i tržište i smisao trejdanja testirao sam jednim jedinim pitanjem. “Čisto hipotetski… Netko vam uperi pištolj u glavu i natjera vas da odaberete dionicu koju će kupiti. Ne kaže vam želi li je prodati sutra, za tjedan dana ili dvije godine, no bude li u minusu – ubit će vas. Što biste kupili?”
“HT”, svi odgovaraju kao jedan.
Toliko o trejdanju… u Hrvatskoj. Ferengi se ozbljno šali govoreći da u Hrvatskoj neće uložiti ni jednu jedinu kunu, a kamo li špekulirati, sve dok njegovi prijatelji, otpušteni instruktori u auto-školama, opet ne dobiju posao, to jest dok opet mahnito ne poraste prodaja automobila. Ja se pak šalim da ću uložiti tek nakon što na moj “test pištolja uperenog u glavu” profesionalci budu jednoglasno izvikivali bar dvije dionice. To jest, uložit ću nakon što prodam postojeći portfelj.

Ponovno reklame fondova
Ne varam li se, u ovom trenutku u optjecaju je oko dvadeset posto manje keša nego u prosincu 2007. godine. Eto, i toliko o trejdanju. S druge strane su natruhe optimizma. Na televiziji sam vidio nekakvu reklamu za alat, nekakve žute kombinirake, u kojoj se spominjao i fond. Nisam najsretniji što sam drugu reklamu za fond, na kojoj je pisalo “Investicijski fondovi za svakoga”, vidio na internetu, a ne na televiziji, ali tako mi likvidnosti s kraja 2007. godine, zadovoljan sam i reklamom za fond na webu. I super je što se fondovi ne reklamiraju sloganom “Kod nas ste izgubili najmanje”. Dalje, nije nemoguće da će kamate na štednju pasti…
Nadajući se da prihodi u godišnjim izvješćima neće pretrpjeti štetu koliko dobiti, u strahu iščekujem praksu slijepe odanosti neto profitnoj marži, koja sa zapada nezadrživo nadire u Hrvatsku. Bojim se da će 2010. biti čistilište, na čijoj bi burzi likvidnost mogla biti posljedica brojnosti gubitnika u protekle dvije godine. Jer, doista ih je mnogo koje samo treba uvjeriti da je dobar trenutak da se “idu vaditi”. Istina, gubili su lako dostupan kredit, a sad se trebaju vaditi zalihom za crne dane, no koliko god novca malo bilo u optjecaju, bude li ga više od dionica… Kraj iduće godine mogao bi biti idealno doba za intenzivnu televizijsku kampanju investicijskih fondova, pojačanu žamorom usmene predaje.

* Ovaj tekst nije nagovor na kupnju ili prodaju ni na bavljenje dionicama. Autor posjeduje HDEL-R-A, IPKK-R-A, TUHO-R-A, KODT-P-A, STTB (Makedonija) i PLNM (Srbija).