Sredinom devedesetih bilo je puno rasprava o odljevu mozgova iz Hrvatske. Iz zemlje razorene ratom, a još više privatizacijom, sve je više i više visokoobrazovanih ljudi odlazilo u inozemstvo što je dodatno osiromašivalo zemlju – ipak je socijalni kapital najteže nadoknadiv. No, takvi problemi nisu bitno utjecali na tada čelne ljude u zemlji koji su ocjenjivali da se oko toga pitanja stvara nepotrebna gungula pa se tada pojavila i ona famozna rečenica: “Kilo mozga dvije marke!” Na žalost, situacija je od tada konstantno išla nagore, za što je nedavno stigla i konkretna potvrda.

Poplava izvrsnih ocjena
Najveće svjetsko obrazovno istraživanja, PISA 2009, pokazalo je da više od 20 posto hrvatskih petnaestogodišnjaka ne zadovoljava ni osnovnu razinu čitalačke, matematičke i prirodoslovne pismenosti. Da stvar bude gora, u prosječnim kompetencijama iz sva tri područja Hrvatska se plasirala daleko ispod prosjeka zemalja OECD-a te zemalja u regiji kao što su Češka, Slovačka ili Slovenija. Prema istraživanju su čak i najbolji hrvatski gimnazijalci lošiji od prosječnog učenika u Kini ili Finskoj, tako da nije nikakvo posebno iznenađenje da je među 65 država obuhvaćenih istraživanjem Hrvatska zauzela pozicije u raznim kategorijama između 36. i 40. mjesta. A u prilog tezi da je situacija sve gora i gora idu i rezultati istog istraživanja provedenog 2006. godine, koje je bilo bitno bolje. Tada su naši učenici u čitalačkoj pismenosti bili na 30. mjestu, a sada su pali na 36. mjesto, u matematici su pali sa 36. na 40. mjesto, a u prirodoslovlju su se doslovno strmoglavili s 26. na 37. mjesto. Očito, činjenica da se u Hrvatskoj otvara sve više i više privatnih obrazovnih institucija i da sve više i više ljudi ima nekakve visokoškolske diplome nije bitno unaprijedila obrazovni sustav, barem kad je riječ o osnovnom obrazovanju. PISA 2009 ne mjeri sposobnost reprodukcije znanja niti broji ocjene, koje su u Hrvatskoj izvrsne za većinu učenika, nego znanje primjenjivo u praksi. Očito, poplava izvrsnih ocjena u našoj zemlji nije stvorila plodno tlo za toliko priželjkivanu zemlju znanja, već je više pridonijela zadovoljavanju forme kao u onom famoznom vicu kad se jednog od natjecatelja za radno mjesto prevoditelja pita zna li njemački. A famozni odgovor je bio: “Ne, ali mogu brzo nabaviti potvrdu.” Na žalost, u Hrvatskoj se, posebice kad je riječ o tijelima javne vlasti i tvrtkama u njihovu vlasništvu, prečesto radi samo o potvrdama a ne o konkretnom znanju, što će imati dalekosežne posljedice za daljnji razvoj. Po najgorem scenariju Hrvatska će u stoljeću znanja postajati sve nekonkuretnija i vrlo brzo bi se moglo dogoditi da se gospodarstvo svede praktički isključivo na usluge, uglavnom u financijskom i turističkom sektoru, a naše znanje će postati nebitno. Uostalom, u dvadeset godina hrvatske privatizacije već je doista zabrinjavajuće velik broj tvrtki koje su svoj razvoj bazirale na znanju znatno smanjio svoj opseg posla, počevši od RIZ-a i Končara pa do Plive. Visokokvalificirani kadrovi su vrlo brzo nakon privatizacije postajali nepotrebni, bilo zato što je novim vlasnicima bilo interesantnije zemljište na kojem je tvrtka poslovala i nekakva kratkoročna dobit, bilo zato što su kupili tvrtku kako bi uništili konkurenciju ili bar olakšali uvoz svoje robe na hrvatsko tržište.

Hoćemo li uvoziti stručnjake?
U postojećoj konstelaciji snaga tako domaće znanje postaje skoro nevažno što bi u nekom srednjoročnom razdoblju moglo dovesti do toga da će Hrvatska poput nekih zemalja trećeg svijeta morala uvoziti stručnjake za gotovo sva područja gdje znanje mora dati neki egzaktni rezultat, poput informatike, medicine ili građevine. Jedino u društvenim znanostima, gdje se zadnjih godina pojavila hrpa novih visokih učilišta, bit će dovoljno domaćih diplomanata.Na svim ostalim područjima može se dogoditi da više ne bude potrebe za obrazovanje novih stručnjaka, što se najdrastičnije vidi u slučaju Metalurškog fakultetu u Sisku. Pesimisti bi u tome vidjeli bitan problem jer bez domaćeg znanja ne može biti razvoja, no optimisti će vidjeti tračak svjetlosti: bar će se zaustaviti odljev mozgova. Doduše, zato jer mozgova neće više ni biti.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, član je Upravnog odbora Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa