Priča da je neoliberalizam bio samo opasna iluzija idealna je za populiste

Autor: Harold James , 17. rujan 2019. u 22:00

Populističke vlade u srednjoj i istočnoj Europi osobito su dobre u igranju nove igre. One mogu potkupiti različite političke frakcije, povisiti dječji doplatak, povisiti mirovine, sniziti dob za umirovljenje, izgraditi infrastrukturu i smanjiti poreze sve u isto vrijeme.

Režim monetarne politike usredotočen na kvantitativno popuštanje (QE) i nulte ili čak negativne kamatne stope stvorio je izuzetno permisivno okruženje za političare određene ćudi. Oni koji su voljni iskoristiti trenutačne uvjete kako bi povećali vlastitu popularnost mogu očekivati da će napredovati s lakoćom – barem za sada. Diljem gotovo svih naprednih gospodarstava, dolazi do novog i jedinstvenog načina interakcije u donošenju monetarnih i fiskalnih politika.

Zamislite, primjerice, da je njemačka vlada upravo izdala tridesetogodišnje obveznice s negativnim prinosom. To znači da se ona može besplatno zaduživati i, u teoriji, činiti što želi – bez ikakvih troškova. A Njemačka baš i nije sama, zbog čega nije začuđujuće da se čuje sve veći zbor glasova koji traže veći fiskalni aktivizam već kod prvog znaka usporavanja rasta.

Žrtva fiskalnog suvereniteta
Očito je da bi trenutačna situacija mogla imati dalekosežne monetarne i distributivne posljedice, obzirom da se vlade postepeno izvlašćuju tradicionalnih rentijera. Ali to je tek početak. Sama politika uvijek se svodi na upravljanje kompromisima. Novac potrošen na jednom području ne može se potrošiti negdje drugdje.  No u ovom trenutku, nekonvencionalna monetarna politika rezultirala je nekonvencionalnom politikom. U Europi, populističke vlade u srednjoj i istočnoj Europi osobito su dobre u igranju nove igre.

One mogu potkupiti različite političke frakcije, povisiti dječji doplatak, povisiti mirovine, sniziti dob za umirovljenje, izgraditi infrastrukturu i smanjiti poreze sve u isto vrijeme. Ako opozicija progura nove prijedloge potrošnje, vlada može jednostavno usvojiti te ideje kao vlastite, osiguravši svoje mjesto na vlasti. Ovo novo nestajanje granica između monetarne ekonomije i fiskalne politike neizbježno će dovesti do disfunkcije.

U 1990-ima, kad su Europljani razmatrali o tome trebaju li usvojiti euro, jedinstvena valuta predstavljala se istovremeno kao instrument za discipliniranje i kao način uljepšavanja gorkih kompromisa u konvencionalnoj politici. Pridruživanje eurozoni značilo je žrtvovanje određenog stupnja suvereniteta nad fiskalnom politikom; ali članstvo bi donijelo niže kamatne stope, čime bi se smanjili troškovi javnog duga i oslobodila sredstva za druge svrhe.

Prijetnje na Twitteru
U novom sustavu, povećano iskušenje u smjeru potrošnje još uvijek postoji. Ali ono se očituje s novimograničenjem: šećerna vila posipa svoju čarobnu prašinu samo na države koje se obvežu na ostajanje unutar kruga. Stoga čak niti političari euroskeptici u Italiji i Francuskoj više ne razmatraju to opciju. Naravno, euro ne pretvara vlade zemalja članica u najbolje primjere ekonomske pravednosti uz pomoć čarolije. Upravo suprotno, one su sada zapravo nagrađene za neodgovorno i nepredvidljivo ponašanje, dok primoravaju monetarne vlasti da dođu u pogodniji položaj.

Najočigledniji primjer takvog lukavog poteza je u SAD-u, gdje trgovinski rat predsjednika Donalda Trumpa i prijetnje na Twitteru raspiruju ekonomsku neizvjesnost i predstavljaju vjetar u jedra golubovima u Federalnom odboru za otvoreno tržište. Američki Fed trenutno spušta kamatne stope kako bi spriječio usporavanje rasta. Samo je pitanje vremena kad će europski populisti udvostručiti ulog na istu strategiju. 

Lako uvjeravanje birača
Produbljujući disfunkciju, populisti su zapeli za nove intelektualne argumente te se u sve većoj mjeri predstavljaju kao ozbiljni, inovativni mislioci. Njihov je prvi zadatak uvjeriti birače da ono što oni čine nije opasno. Ali to nije bilo suviše teško, obzirom da se glasovi koji slave pogibiju starog liberalnog poretka u ovom trenutku čuju diljem političkog spektra.

Diljem naprednih gospodarstava postoji rasprostranjena percepcija da nakon financijske krize 2008. stara pravila više ne vrijede. Nova verzija priče koja se pojavila idealna je za populiste. U njoj se kaže da je financijska kriza  diskreditirala tradicionalnu ekonomiju te da je "neoliberalizam" bio opasna iluzija. Stav neoliberala koji je izazvao najviše kritika nakon krize bio je da je fiskalna suzdržanost vrlina i da nagrađuje sljedbenike nižim kamatnim stopama, jeftinijim zaduživanjem i poboljšanom potrošnjom kućanstava.

Prema mišljenju kritičara, potrošnja javnog sektora ne samo da je besplatna, već je i čisto dobro. U ovoj divnoj novoj ekonomiji, čini se da nitko nije u stanju autoritativno reći koliko duga se smatra opasnim. No, to ne znači da ne postoji neka razina duga koja bi mogla potaknuti dramatičan preokret. Ako dođe do nervoze među deponentima i ulagačima, dug bi mogao ponovno postati skupim, što bi rezultiralo neodrživošću postojeće razine duga. Tek će tada nestati populistička čarolija.

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close