Još se ne zna hoće li eurozona opstati, no što ako se njezin raspad može tek odgoditi, ali ne i spriječiti? Ako je tako, odgoda neizbježnoga samo bi strahovito pogoršala konačni ishod. Njemačkoj je sve jasnije da će povratak rasta, konkurentnosti i održivosti duga u perifernim dijelovima eurozone putem mjera štednje i devalvacije stajati bilijune eura više nego restrukturiranje duga te izlazak iz eurozone (što će dovesti do drastične deprecijacije domaćih valuta). Štoviše, znatna će službena sredstva biti potrebna da se omogući izlazak domaćih i stranih ulagača.

Duga prilagodba
Dok ulagači smanjuju izloženost vladama, bankama i korporacijama rubnih zemalja eurozone, trebat će financirati neravnotežu novčanih tokova te tržišta dionica. Proces prilagodbe trajat će godinama, a dok se ne vrati vjera u gospodarsku politiku, bijeg kapitala će se nastaviti, što znači da će potreba za službenim sredstvima rasti. Donedavno su ta sredstva osiguravala financijska tijela (Europski fond za financijsku stabilnost, budući Europski stabilizacijski mehanizam) te Međunarodni monetarni fond. No, službena sredstva sve više omogućuje Europska središnja banka, ponajprije putem kupnje obveznica i potpore likvidnosti banaka te poboljšanja bilance unutar Target2 sustava plaćanja u eurozoni. S obzirom na to da se zbog političkih ograničenja u Njemačkoj i drugim zemljama ograničava daljnje jačanje financijskih ograda, Europska središnja banka ponudit će novi opsežni krug financiranja Španjolskoj i Italiji uz pomoć kupnje novog paketa obveznica. Njemačka i središnje zemlje eurozone sve više službenih sredstava odvajaju od ugroženih zemalja u Europsku središnju banku. Ako su Italija i Španjolska nelikvidne, ali solventne, a uz pomoć značajnijeg financiranja mjere štednje i reforme uspiju uspostaviti održivost duga, konkurentnost i rast, trenutna će strategija upaliti, a eurozona će preživjeti. U tom bi procesu mogao nastati neki oblik fiskalne i bankovne unije i moglo bi doći do napretka političkih integracija. Koliko su god elementi fiskalne i bankovne unije u tom procesu bitni, ključno je pitanje hoće li značajnije financiranje i postupna prilagodba uspjeti na vrijeme uspostaviti održiv rast.

Velik popis zapreka
To zahtijeva veliko strpljenje vlada i javnosti svih zemalja eurozone, i to u obliku održanja znatna financiranja središnjih zemalja te izbjegavanja društvenih i političkih reakcija na višegodišnje bolne rezove i gubitak socijalnih naknada u rubnim zemljama. Je li ovaj scenarij vjerojatan? Sjetite se samo što sve treba prevladati: gospodarsku divergentnost, sve dublju recesiju, nezaustavljivu balkanizaciju bankovnog sustava i financijskih tržišta, neodrživ teret duga za javna i privatna tijela, zastrašujuće troškove rasta i bilance u zemljama koje nastoje ostvariti internu devalvaciju i deflaciju radi poticanja konkuretnosti, asimetričnu prilagodbu s moralnim rizicima koji muče jezgru eurozone te nedovoljnim financiranjem u perifernim zemljama, što pothranjuje neskladnu političku dinamiku, hirovita i nestrpljiva tržišta i ulagače, zamor mjerama štednje u rubnim zemljama te planovima sanacije u središnjim zemljama, izostanak uvjeta za optimalnu valutnu zonu te ozbiljne teškoće u postizanju potpune fiskalne, bankovne, gospodarske i političke unije.

Miran razvod ili kaotičan razlaz
Ako zbog postupna procesa dezintegracije raspad eurozone vremenom postane neizbježan, put koji odaberu Njemačka i Europska središnja banka (značajno financiranje rubnih zemalja eurozone) razorit će bilancu središnjih banaka glavnih zemalja eurozone. Što je još gore, golemi gubici nastali na materijalizaciji kreditnog rizika mogli bi ugroziti održiv dug gospodarstava središnjih zemalja eurozone te tako dovesti u pitanje i samo održanje Europske unije. U tom bi slučaju “miran razvod” bio puno bolje rješenje od kaotičnog razlaza. Dakako, danas bi raspad bio vrlo skup, a u tom bi se slučaju morao sazvati međunarodni skup za restrukturiranje duga rubnih zemalja te potraživanja središnjih zemalja eurozone. Ako bi se kraj neuspješno pokušao izbjeći na godinu ili dvije – nakon što središnje zemlje potroše bilijune eura na dodatno financiranje – uslijedio bi kaotičan kraj, pa tako i uništenje jedinstvenoga tržišta zbog uvođenja protekcionističke politike šireg opsega. Ako je raspad neizbježan, odgodom će troškovi samo biti veći. Politika eurozone, međutim, ne dopušta misao o ranom raspadu. Njemačka i Europska središnja banka oslanjaju se na likvidnost šireg stupnja kao metodu kupnje vremena za prilagodbu koja je nužna za povratak rasta i održivost duga. Unatoč golemom riziku koji prijeti u slučaju raspada eurozone, ovo će i dalje biti strategija koje će se držati većina igrača unutar eurozone. Samo će vrijeme pokazati je li zauzimanje kuće za spas garaže bio pravi potez.

© Project Syndicate, 2012.

Nouriel Roubini, predsjednik je izvršnog odbora Roubini Global Economics, profesor na Fakultetu ekonomije Stearns pri Sveučilištu u New Yorku te suautor knjige Crisis Economics