Dani Rodrik

Dani Rodrik

Profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard

Prekasno je za obeštećenje gubitnika, sama globalizacija se mora promijeniti

Ako suprotstavljanje slobodnoj trgovini nije dobilo politički značaj u Europi u današnje vrijeme, to je djelomično stoga što socijalne zaštite ostaju snažne na tom području, unatoč činjenici što su oslabljene tijekom prošlih nekoliko godina.

Čini se da je ovih dana došlo do novog konsenzusa među svjetskim poslovnim i političkim elitama o tome kako se postaviti prema negativnim reakcijama antiglobalizacijskog pokreta koje su populisti poput Donalda Trumpa tako vješto iskorištavali. Nestale su pouzdane tvrdnje da globalizacija pogoduje svima: elite sad ustupaju - moramo prihvatiti da globalizacija rezultira kako pobjednicima, tako i gubitnicima.

No, ispravna reakcija nije zaustavljanje ili poništavanje globalizacije; radi se o tome da se treba pobrinuti za obeštećenje gubitnika. Novi konsenzus jezgrovito je sažeo Nouriel Roubini koji drži da se negativna reakcija protiv globalizacije "može obuzdati i nadgledati kroz politike koje obeštećuju radnike zbog kolateralne štete koju su pretrpjeli i troškova koje su snosili.

Gubitnici globalizacije će tek uslijed provedbe takvih politika početi misliti da se mogu naposljetku pridružiti njenim dobitnicima." Čini se da taj argument ima jako puno smisla, s ekonomskog i političkog stajališta. Ekonomisti već odavno znaju da liberalizacija trgovine uzrokuje redistribuciju dohotka i apsolutne gubitke nekim skupinama, čak i dok povećava ukupni ekonomski kolač neke zemlje. Stoga, trgovinski sporazumi nedvojbeno povećavaju nacionalno blagostanje samo u tolikoj mjeri da dobitnici obeštete gubitnike. Obeštećenje također osigurava podršku trgovinskoj otvorenosti od strane biračkih tijela većih razmjera i to bi trebala biti ispravna politika. 

Intervencije na tržištu rada
Prethodno socijalnoj državi, pitanje napetosti između otvorenosti i redistribucije bilo je riješeno ili kroz emigraciju radnika velikih razmjera ili kroz ponovno uvođenje zaštite trgovine, osobito u poljoprivredi. S usponom socijalne države, ograničenje je postalo manje obvezujuće, što je dovelo do veće trgovinske liberalizacije. U današnje vrijeme razvijene zemlje koje su najizloženije u međunarodnom poslovanju također su one u kojima su sigurnosne mreže i programi socijalnog osiguranja - socijalne države - najopsežniji. Istraživanja provedena u Europi pokazala su da gubitnici globalizacije unutar pojedinih zemalja teže tome da favoriziraju aktivnije socijalne programe i intervencije na tržištu rada.

Ako suprotstavljanje trgovini nije dobilo politički značaj u Europi u današnje vrijeme, to je djelomično stoga što takve socijalne zaštite ostaju snažne na tom području, unatoč činjenici što su oslabljene tijekom prošlih nekoliko godina. Nećemo pretjerati ako kažemo da su socijalna država i otvorena ekonomija bile naličja istog novčića tijekom većeg dijela dvadesetog stoljeća.  U usporedbi s većinom europskih zemalja, Sjedinjene Američke Države kasno su se pridružile globalizaciji. Donedavno su njihovo veliko domaće tržište i relativna geografska izolacija pružali znatnu zaštitu od uvoza, osobito iz zemalja s niskim prihodima. U njima je također tradicionalno socijalna država bila slaba. 

Utjecaj Reaganovih ideja
Kad se SAD počeo otvarati uvozu iz Meksika, Kine i ostalih zemalja u razvoju tijekom 1980-ih, moglo se očekivati da će krenuti istim putem koji je odabrala Europa. Međutim, umjesto toga, pod utjecajem Reganovih ideja te tržišnog fundamentalizma, SAD je otišao u suprotnom smjeru. Kao što je istaknuo Larry Mishel, Predsjednik Instituta za ekonomsku politiku, "ignoriranje gubitnika bilo je hotimično."

Šteta se nastavila tijekom naknadnih, demokratskih administracija. Prema Mishelovim riječima: "da je pobornicima slobodne trgovine doista bilo stalo za radničku klasu, mogli su podržati cijeli niz politika kako bi podržali robustan rast plaća: punu zaposlenost, kolektivne nagodbe, visoke radne standarde, robustne minimalne plaće i tako dalje." Sve se to moglo izvesti "prethodno provedbi 'šokova' ekspanzijom trgovine sa zemljama niskih prihoda." Bi li SAD u ovom trenutku mogao promijeniti smjer i slijediti konvencionalne mudrosti koje se iznova pojavljuju? Davne 2007. godine, politički znanstvenik Ken Scheve i ekonomist Matt Slaughter zatražili su "Novu pogodbu za globalizaciju" u SAD-u, takvu koja bi povezala "angažiranost sa svjetskim gospodarstvom i znatnu redistribuciju dohotka."

Oni su tvrdili da bi u SAD-u to značilo usvajanje znatno progresivnijeg sustava federalnih poreza. Slaughter je obnašao dužnost tijekom republikanske administracije pod predsjednikom George W. Bushom, ali je nemoguće zamisliti slične prijedloge od strane republikanskih krugova ovih dana. Napori Trumpa i njegovih kongresnih saveznika usmjereni na degradiranje programa zdravstvene skrbi bivšeg predsjednika Baracka Obame odražavali su opredijeljenost republikanaca za smanjivanje razmjera socijalne zaštite, a ne u smjeru njenog proširenja.

Održavanje otvorenosti
Današnji konsenzus vezano uz potrebu obeštećenja gubitnika globalizacije pretpostavlja da su dobitnici motivirani prosvijećenim koristoljubljem - da oni vjeruju da je podrška od strane gubitnika ključna za održavanje gospodarske otvorenosti. Trumpovo predsjedništvo otkrilo je alternativnu perspektivu: globalizacija narušava ravnotežu političkih snaga prema onima koji posjeduju vještine i sredstva neophodne za uživanje u dobrobitima otvorenosti, narušavajući bilo kakav inicijalni organizirani utjecaj koji su gubitnici mogli imati. Trump je pokazao da se početno nezadovoljstvo globalizacijom može lako kanalizirati kako bi poslužilo u provedbi potpuno drukčijeg programa koji je u većoj mjeri sukladan interesima elita.

Politika obeštećenja uvijek je podložna problemu kojeg ekonomisti nazivaju "vremenska nekonzistentnost." Prije usvajanja nove politike - ili, recimo, trgovinskog sporazuma - korisnici su potaknuti da obećaju obeštećenje. Kad se politika provede, oni imaju malo interesa za njenu provedbu, ili zato što je promjena općenito skupa ili stoga što se temeljna ravnoteža snaga okreće u njihovu korist.Vrijeme za obeštećenje je došlo i prošlo. Čak i ako je obeštećenje bio izvediv pristup prije dva desetljeća, ono više ne predstavlja praktični odgovor na nepovoljne učinke globalizacije. Ako se želimo pobrinuti za gubitnike, morat ćemo promijeniti pravila same globalizacije. 

© Project Syndicate, 2017.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve