Kao što je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Robert Solow zapazio 1987. , kompjutersko se doba može vidjeti "posvuda osim u statistikama produktivnosti." Od tada je takozvani paradoks produktivnosti postao još izraženiji. Automatizacija je ukinula brojna radna mjesta. Čini se da roboti i umjetna inteligencija u ovom trenutku donose ili prijete još radikalnijim promjenama. Međutim, rast produktivnosti usporen je diljem naprednih gospodarstava; u Britaniji radna snaga danas nije ništa produktivnija nego što je bila 2007.

Neki ekonomisti smatraju da niska razina ulaganja, loše razvijene vještine, zastarjela infrastruktura, ili prekomjerna regulativa obuzdavaju potencijalni rast. Ostali zamjećuju znatnu nejednakost u produktivnosti između vođa i onih koji kaskaju za ostalima među industrijskim proizvođačima. Oni preostali propitkuju je li informacijska tehnologija doista tako izrazito moćna. No, objašnjenje se možda nalazi još dublje. Kako postajemo bogatiji, moglo bi neizbježno doći do usporavanja izmjerene produktivnosti, dok bi nam izmjereni BDP po stanovniku mogao reći još manje o trendovima vezano uz ljudsku dobrobit. Naš standardni mentalni model rasta produktivnosti odražava tranziciju od poljoprivrede prema industriji. Počinjemo sa 100 poljoprivrednika koji proizvode 100 jedinica hrane: tehnološki napredak omogućava da njih 50 proizvede isti taj iznos, a ostalih 50 se može premjestiti u tvornice koje proizvode strojeve za pranje rublja ili automobile ili bilo što drugo.

Ukupna produktivnost se udvostručuje i može se još jednom udvostručiti, dok poljoprivreda i proizvodni sektor postaju još produktivniji, pa se tada neki radnici opredjeljuju za rad u restoranima ili za pružanje usluga u zdravstvu. Pretpostavljamo da je to postupak koji se može ponavljati u nedogled. Međutim, moguća su još dva scenarija. Pretpostavite da produktivniji poljoprivrednici nemaju težnju prema strojevima za pranje rublja ili automobilima, već umjesto toga 50 radnika koji su u tom slučaju višak zaposle ili kao slabo plaćenu poslugu u domaćinstvu ili kao bolje plaćene umjetnike, koji pružaju usluge osobnog kontakta i usluge koje se teško mogu automatizirati. Tada, kao što je pokojni William Baumol, profesor na Sveučilištu Princeton, tvrdio 1966., ukupan rast produktivnosti polagano će pasti na nulu, čak i ako nikad ne dođe do usporavanja rasta produktivnosti u poljoprivredi. Ili pretpostavite da 25 osoba među viškom poljoprivrednika postanu kriminalci, a ostalih 25 policajci. Tada je ljudska dobrobit jednaka nuli, iako izmjerena produktivnost raste ako su javne usluge cijenjene, sukladno standardnim konvencijama, po trošku inputa.

Rast uslužnih aktivnosti koje se teško mogu automatizirati mogao bi donekle objasniti usporavanje produktivnosti. Stagnacija Britanske produktivnosti odražava kombinaciju brze automatizacije u nekim sektorima i brzog rasta radnih mjesta s niskom produktivnošću i niskim plaćama – poput tvrtke Deliveroo, koja se bavi pružanjem usluga dostave, a čiji se vozači voze uokolo na najobičnijim starinskim biciklima. U Sjedinjenim Američkim Državama, Zavod za statistiku rada izvješćuje da osam od deset najbrže rastućih kategorija radnih mjesta otpada na usluge s niskim plaćama poput osobne njege i zdravstvene njege bolesnika u kući. Međutim, porast aktivnosti "nulte sume" mogao bi još dodatno dobiti na važnosti. Bacite pogled diljem gospodarstva i uvidjet ćete zapanjujuću količinu visoko talentirane radne snage posvećene aktivnostima koje nikako ne mogu doprinijeti ljudskoj dobrobiti, već impliciraju natjecanje za vlastiti dio ekonomske pite.

Takve su aktivnosti postale sveprisutne: pravne usluge, policijske usluge, i zatvori; kibernetički kriminal i cijela vojska stručnjaka koji brane organizacije od njega; financijski regulatori koji pokušavaju stati na kraj neprimjerenoj prodaji i rastući niz službenika za osiguranje sukladnosti koji se zapošljavaju kao reakcija na to; ogromna sredstva koja se izdvajaju za američke izborne kampanje; usluge vezane uz nekretnine koje olakšavaju razmjenu postojeće imovine; te znatna količina financijskog trgovanja. Veliki udio dizajna, brendiranja i aktivnosti oglašavanja u osnovi je također nulte sume. No, nemamo razloga vjerovati da će nas dizajn i brendovi u 2050-im godinama učiniti sretnijima od onih iz 2017.  Takve aktivnosti nulte sume uvijek su bile značajne. Njihova važnost raste usporedno s našim približavanjem zasićenosti brojnom osnovnom robom i uslugama.  

Učinak na izmjereni BDP i produktivnost odražava nacionalne računovodstvene standarde. Ako ljudi daju veći udio vlastitog dohotka u natjecanje za skučeni stambeni prostor, čime će povisiti cijene nekretnina i najamnina, BDP i "produktivnost" rastu, jer je najam stambenog prostora uključen u BDP, čak i ako agregatna ponuda usluga stanovanja ostaje nepromijenjena.  Dolazi do usporavanja izmjerene produktivnosti, a broj intermedijarnih aktivnosti nulte sume sve više raste, dok ostale aktivnosti nulte sume napuhavaju BDP, ali ne doprinose ljudskoj dobrobiti. Potencijalno kompenzirajući taj učinak, informacijska tehnologija mogla bi poboljšati ljudsku dobrobit na načine koji se ne mogu obuhvatiti izmjerenim outputom. Vrijedne informacije i usluge zabave pružaju se besplatno.

Za razliku od stajališta koje zastupaju neki ekonomisti koji pripadaju desnom krilu, takve besplatne usluge ne mogu učiniti rastuću dohodovnu nejednakost irelevantnom. Ako troškovi najamnine i dnevne migracije na radno mjesto i natrag kući rastu intenzivnim natjecanjem za atraktivno lociranu imovinu, oni se ne mogu podmiriti iz "potrošačkog suficita" koji nastaje iz besplatnih usluga. No, temeljno shvaćanje je još uvijek važno: puno toga što donosi ljudsku dobrobit ne odražava se u BDP-u. Doista, izmjereni BDP i porast ljudske dobrobiti mogu naposljetku postati potpuno razdvojeni. Zamislite 2100. svijet u kojem roboti pokretani sunčevom energijom, koje su proizveli roboti i kontroliraju ih sustavi umjetne inteligencije, isporučuju većinu roba i usluga na kojima se temelji ljudska dobrobit.

Sve te aktivnosti imale bi trivijalni udio u izmjerenom BDP-u, iz jednostavnog razloga jer bi bile toliko jeftine. Gotovo cijeli izmjereni BDP odražavao bi aktivnosti nulte sume i aktivnosti koje se ne mogu automatizirati – najam stanovanja, sportske nagrade, naknade za umjetničke izvedbe, pristojbe za pravo na korištenje brenda te administrativne i pravne troškove, kao i troškove političkog sustava. Rast izmjerene produktivnosti bio bi blizu nule, ali također irelevantan za poboljšanje ljudske dobrobiti. Još smo daleko od toga. No, trend u tom smjeru mogao bi pomoći u objašnjavanju nedavnog usporavanja produktivnosti. Kompjuteri se ne nalaze u statistikama produktivnosti upravo zato što su toliko moćni. 

© Project Syndicate, 2017.