U pizzeriji nema pizze, ista konobarica radi od jutra do sutra, čekaju se radnici…

Autor: Marija Crnjak , 01. srpanj 2019. u 12:00
FOTO: GettyImages

Nema čovjeka – nema pizze, kave, brze usluge, izleta brodom, osmijeha, ispeglane košulje u hotelu, nema kolege da te zamijeni, nema prihoda od kvalitetne usluge, nema isplate viška, napojnice, nema trošenja para od sezone, ulaganja u nove madrace, zvjezdice više…

Lipanj na otoku, spajamo praznike. Ogladnimo u vrijeme ručka i sjednemo na terasu objekta u čijem smo meniju uz jutarnju kavu vidjeli izbor pizza i burgera, a i dobre su im recenzije. 

Dolazi konobarica i naručujemo pizzu, ona nam ljubazno pojašnjava da pizze nema, jer još nisu našli pizza majstora. Pitamo kako to da su u meniju pizze, a konobarica nas umiruje i kaže nema frke, štampaju se novi meniji.  U drugom restoranu na našoj plaži ima sve s menija, kuhinja radi i hrana je više nego pristojna, sjajna usluga, ali od jutra do sutra poslužuje nas uvijek ista konobarica.  Ona je zlatna, brza i nasmiješena, ali se vidi da je umorna. Nakon par dana pitamo je kako to da je sama, kaže sutra bi trebao doći novi konobar valjda. Međutim taj se konobar nije pojavio do kraja našeg odmora. Ta cura je odradila taj tjedan u komadu, od jutra do navečer, nasmiješena i umorna.

Nije samo floskula
U trećem objektu, beach baru u maloj bajkovitoj uvali gdje smo pred nekoliko godina sjajno jeli, pa se poželjeli vratiti, krajem lipnja tek su otvorili, još peru lokal i zasad nema ništa za jelo, nego sok, pivo i kava. Pitamo kada da dođemo na klopu, cure ne znaju, još se ne zna hoće li je biti jer se traži kuhar.  Na svakom drugom lokalu u gradu natpis "tražimo ljude". I sve se to događa na dostupnom otoku na Kvarneru koji ima desetljeća iskustva u turizmu.

Nedostatak radne snage nije samo floskula iz vijesti, to na svakom koraku osjećaju gosti, radnici i poslodavci. Nije samo da nema konobara i kuhara, uspješni poslodavci u turizmu ne mogu naći wellness terapeute, komercijaliste, voditelje poslovnica, kadar koji ne može doći s ceste i trebao bi imati top preporuke, jer radi se o objektima koji pružaju usluge na razini pet zvjezdica. Kasne radovi jer nema majstora, neki se zbog toga i otkazuju, ili se krpa i improvizira.  Znamo što se dogodilo, ali i ne kako to riješiti.

Za početak, ove godine ostvarilo se ono čega su se mnogi jako bojali, otvaranje Austrije za radnu snagu iz Hrvatske pokrenulo je migracije u zemlju u kojoj se zarađuje dvostruko više i što je često još važnije, poslodavcima se puno više vjeruje nego u Hrvatskoj.  Ista motivacija vrijedi za Njemačku, Irsku i ostale zemlje u koje od ranije iseljavaju naši pizza majstori, konobari, kuhari, građevinci… 

Odbijaju životariti
Oni koji su ostali u Hrvatskoj, u turizmu neće raditi naprosto jer ne žele, i to dobrim dijelom zbog loših uvjeta rada.  Mlađe generacije radnika često su svjesnije svojih prava od starijih generacija koje su se žrtvovale na poslu, oni žele slobodan dan i slobodno popodne, žele pristojnu plaću i nagradu za svoj naporan rad, isplatu u roku, pristojan smještaj u kojem se mogu odmoriti i zabaviti.  Žele raditi, ali i živjeti, a ne životariti, i ne pristaju na kršenje ugovora, iskorištavanje i sve ostale neljudske uvjete koje se vrlo često mora trpiti kod brojnih poslodavaca u turizmu i ugostiteljstvu čak i danas, unatoč izuzecima kojih ima sve više, ali možda ne dovoljno.

I zato poslodavcima neće pomoći nikakav PR i marketing i promocija i društvene mreže i interneti i lijepe fotografije. Ljudima treba kritična masa stvarno dobrih iskustava na poslovima u turizmu (i drugim djelatnostima) da bi u njih povjerovali i podijelili svoja dobra iskustva s drugima, koji će onda umjesto Austrije odabrati Lošinj, Split ili Poreč. 

To je proces koji je možda započeo, ali je jako spor i selektivan. Dugogodišnje zanemarivanje ovih pitanja dovelo je zato do toga da su se i radnici počeli ponašati bahato i nerazumno, bilo kad traže neopravdano visoku plaću oko koje se cjenkaju i prepucavaju među poslodavcima, bilo kad se bez najave ne pojave na poslu jer su dobili bolju ponudu. Kad slušamo poslodavce, čini se da na terenu nikad nije bilo više prevaranata nego danas na Jadranu. 

Smanjiti sezonalnost
Nema čovjeka – nema pizze, kave, brze usluge, izleta brodom, osmjeha, ispeglane košulje u hotelu, nema kolege da te zamijeni, nema prihoda od kvalitetne usluge, nema isplate viška, napojnice, nema trošenja para od sezone, ulaganja u nove madrace, zvjezdice više.  Može li država pomiriti poslodavce i radnike u ovom tihom ratu u kojem svi gube, koja je tu uloga institucija?  Osim u odobravanju kvota za strance, što je opet posebna tema, država je do sada nudila uglavnom svoju pomoć u potrazi za radnicima, što je bilo relativno uspješno, te PR aktivnosti u podizanju atraktivnosti zanimanja u turizmu, što je bilo manje uspješno, zbog gore navedenih razloga.

Pripomogla je i zakonska regulativa koja je olakšala zapošljavanje sezonaca i stalnih sezonaca, raspored radnog vremena i slično.  Ono na čemu svakako treba nastaviti raditi kroz niz mjera i zajedničkim snagama je smanjivanje sezonalnosti, iz koje izvire niz problema uključujući nedostatak kadrova. Sezona od dva mjeseca nije poticajna ni za radnike ni za poslodavce, kojima u nastojanju da zarade za cijelu godinu ne pada na pamet ulagati u radnike. 

Država stoga treba razmisliti i o ozbiljnim mjerama za ograničavanje bujanja privatnog smještaja i daljnji razvoj hotelskog smještaja koji je u stanju širiti sezonu i poboljšavati uvjete za radnike. Veći broj hotela privući će i zrakoplovne kompanije na proširenje sezone letenja prema hrvatskim destinacijama, što će nam opet dovesti one dugo željene goste koji traže nešto drugo osim sunca i mora.    Država se treba se primiti i ozbiljne analize porezne politike, od paušala do PDV-a, i vidjeti bi li dodatno porezno rasterećenje popravilo kadrovsku politiku.

Istovremeno treba raditi na jačanju kontrole uvjeta rada i inspekcijskog nadzora, uz učinkovito razbijanje vječnih dilova između inspektora i prekršitelja.   Ako i ne riješimo odmah problem nedostatka radnika, takvi potezi mogli bi pogurati ovaj važan dio gospodarstva u nekom zdravijem smjeru, da oni koji ostaju u Hrvatskoj znaju zašto rade i zašto zapošljavaju i plaćaju poreze. Možda onda u pizzeriju na ovaj kvarnerski otok jednog dana stigne i taj pizza majstor, a konobarica dobije slobodan dan.

Komentirajte prvi

New Report

Close