Ana Blašković

Ana Blašković

Podravka i HPB - ogledni primjeri licemjerne države

S četvrtinom kapitala u Podravci država želi većinsku kontrolu u Nadzornom odboru, a za slični postotak privatnog kapitala u HPB-u istovremeno ne dozvoljava ulazak niti jednog predstavnika u NO.

Zanimljiv je i vrlo rječit ples države s domaćim mirovinskim fondovima. U zadnjih 15-ak godina koliko postoje i u njih se slijevaju milijarde doprinosa hrvatskih radnika, puno toga smo mogli iščitati iz te interakcije. Primjerice, škripe li javne financije do razine pucanja, treba li peglati javni dug i kreditni rejting, ili možda spašavati državne tvrtke.

Svaki puta bilo je jasno da politika buduće mirovine i naglasimo, osobnu štednju građana, smatra samorazumljivim izvorom za provedbu političkih odluka.  Ono što je jasno kao dan, jest da ih država malo tretira kao ključne institucionalne ulagače čijih je 84 milijarde kuna u portfelju strateški resurs ekonomije i budućnosti održivosti mirovinskog sustava, a malo prema potrebi kao bankomat koji može suptilno pritiskati i navoditi na svoj mlin regulatornim rješenjima.

Glatko odbijen zahtjev
Posljednji je za to primjer nedavnog izbora Nadzornog odbora Hrvatske poštanske banke. Premda ju kolokvijalno i usputno svi adresiraju kao državnu banku, u HPB-u su gotovo 28 posto kapitala uložili privatni ulagači, dobrim dijelom i mirovinski fondovi. Unatoč tome, država je na skupštini odbila njihov zahtjev da uz tri predstavnika države u Nadzorni odbor uđe (barem jedan) predstavnik privatnog kapitala pa sama kontrolira jedino tijelo nadređeno Upravi.

 S druge strane, zrcalna slika u koprivničkoj Podravci gdje država ima 25 posto vlasništva, a fondovi gotovo 50 posto. Osim što se podrazumijeva da politika bira šefa kompanije pod egidom da se radi o strateški važnoj tvrtki za Hrvatsku, u Nadzornom odboru za svojih 25 posto traži četiri predstavnika od ukupno devet. Drugim riječima, za četvrtinu udjela želi kontrolu nad gotovo 45 posto Nadzornog odbora. 

Ne da kontrolu
Što se iz toga može zaključiti? Očito, država se teško odriče kontrole nad kompanijama proglašavajući ih strateškim. One to mogu i biti, ili ne, ta problematika nije smisao ovog komentara (premda bi se netko mogao zapitati što je strateško u Čokolinu?) no, tada je dužnost vlasnika koji ih promatra kao nužne, da se prema njima adekvatno odnosi i kapitalno ih prati.

Kako Podravka može biti strateška kompanija i odluke donositi političke Uprave, a većinski kapital osiguravati privatni ulagači i mirovinski fondovi iz naših budućih penzija? Slična je situacija i Hrvatskom poštanskom bankom: unatoč 30 posto privatnog kapitala koji zahtijevao Bruxelles zbog pravila o nedozvoljenim potporama što je državi došlo kao as na devetku zbog rupe u proračunu, u glavama političara to je i dalje 100% državna banka pa kako se koja garnitura useli u Banske dvore tako izlijeću s idejama o promjenama strategija (transformacija u agrobanku, jedan je od bisera) o čemu, vidjeli smo, privatni kapital nema pravo glasa.

Više od preglasavanja
Nepopuštanje državnog stiska nije samo pitanje preglasavanja koje se očito dogodilo na skupštini HPB-a, no to zasigurno ne vrijedi za Podravku u kojoj država očito ne poštuje prava dioničara. Takav pristup ima dalekosežne, uglavnom negativne posljedice. Kako stranim investitorima objasniti da je jedan od aktivnih prioriteta Vlade poboljšavanje poslovne klime i privlačenje ulagača u Hrvatsku, kad sama istodobno ne poštuje njihova zakonska prava? Uzima im novac, a ne dozvoljava utjecaj na odluke u kompanijama. Kako se s takvim pristupom može razviti tržište kapitala da na njemu tvrtke zaista jednog dana pronađu alternativu bankovnom financiranju?

Kako razviti kulturu dioničarstva, postaviti korporativno upravljanje na više razine i, u konačnici uvjeriti ulagače da ih pravni sustav može zaštititi? S ovakvim potezima politike, teško ili nikako. Doduše, puno je gora opcija da država zapravo novac građana u mirovinskim fondovima smatra svojim pa joj logično, ni ne pada na pamet prepuštati kontrolu ili smatrati da ciljevi trenutne (koja god bila) političke opcije i nisu nužno ciljevi radnika koji uplaćuju u drugi stup. Periodično na dnevni red iskrsne ideja o nacionalizaciji tih desetina milijardi kuna (ili bar alternativnoj upotrebi) koje, s kontinuiranim mjesečnim priljevima, a zasad bez odljeva, sve više golicaju maštu političarima. U tom slučaju nema govora o razvoju kulture dioničarstva, budućnosti domaće burze i alternativnom financiranju poduzetnika niti ostaloj plejadi iluzorno-altruističkih tema već isključivo planskoj ekonomiji.

Komentari (2)
  • prokurist
    prokurist 8:50 2.2.2017.

    Mol?

  • PersJesus
    PersJesus 23:29 1.2.2017.

    25% prema 75% glasova? Svakom glasu (glasaču) na njegovu savjest.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!