Za čitanja knjige Thomasa Pikettyja "Kapital u 21. stoljeću" nameće se zaključak da još od vremena feudalnih vlastelina i kraljeva u svijetu nije vladala ovakva neravnoteža.

To je začudno jer se za čitanja druge izvrsne nove knjige, "Velikoga bijega" Angusa Deatona, nameće zaključak da je svijet ravnopravniji nego ikada prije. Koje stajalište je ispravno? Ovisi o tome promatramo li zemlje pojedinačno ili svijet u cjelini.Deatonovom knjigom vlada činjenica da je u posljednjih nekoliko desetljeća nekoliko milijardi ljudi u zemljama u razvoju, napose Aziji, izbjeglo istinski očajničko siromaštvo. Isti stroj koji je ojačao nejednakost u bogatim zemljama izjednačio je uvjete igre za milijune u globalnom smislu. Gledajući izdaleka i pridajući, recimo, Indijcu istu težinu kao i Amerikancu ili Francuzu, posljednjih 30-ak godina bilo je među najsjajnijima u povijesti u pogledu poboljšanja uvjeta života za siromašne. 

Stari model
Pikettyjeva genijalna knjiga dokumentira nejednakost unutar država, a glavni su joj fokus bogate zemlje. Veći dio javnog mijenja vezanog uz ovu knjigu dolazi od ljudi koji se u svojim zemljama smatraju pripadnicima srednjeg sloja, no prema svjetskim standardima pripadaju višem gornjem sloju ili čak najbogatijima.Mnogo je rasprava o činjenicama koje je Piketty u posljednjih 15 godina ustanovio s koautorom Emmanuelom Saezom. No, njihove rezultate nalazim uvjerljivima, osobito zato što su i drugi autori došli do sličnih saznanja koristeći potpuno drukčije metode. No, Piketty i Saez zapravo ne nude novi model. Upravo taj izostanak modela, u kombinaciji s fokusom na zemlje gornjeg srednjeg sloja, od iznimne je važnosti kad je riječ o gospodarsko-političkim mjerama i propisima.

Bi li Pikettyjevi sljedbenici bili isto tako optimistični u vezi s njegovim prijedlogom progresivnog globalnog poreza na bogatstvo da je on ciljan na ispravak golemih nejednakosti između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja umjesto na one kojima su prema globalnim standardima dobrostojeće i one koje su iznimno bogate? Piketty tvrdi da je kapitalizam nepošten. Nije li i kolonijalizam bio nepošten? Kako bilo, zamisao o globalnom porezu na bogatstvo prepuna je problema u pogledu vjerodostojnosti i provedbe, osim što je neuvjerljiva u političkom smislu.Premda je Piketty u pravu kada tvrdi da se povrat kapitala u posljednjih nekoliko desetljeća povećao, prelako odbacuje vladajuću raspravu među ekonomistima glede uzroka. Na primjer, ako je glavni pokretač toga golemi priljev azijske radne snage na globalizirana svjetska tržišta, model rasta koji predlaže ekonomist Nobelovac Robert Solow daje naslutiti da će se u konačnici zalihe kapitala prilagoditi, a minimalna plaća povećati. I umirovljenja sve starije radne snage na kraju će utjecati na povećanje plaća.

Ako, pak, udio dohotka radne snage pada zbog neumoljiva uspona automatizacije, silazni pritisak na taj udio će se nastaviti. Srećom, postoje puno bolji načini rješavanja nejednakosti bogatih država istodobno s njegovanjem dugoročnog rasta u potražnji za proizvodima iz zemalja u razvoju. Primjerice, preokret prema razmjerno niskom porezu na potrošnju bio bi puno jednostavniji i učinkovitiji način oporezivanja onkraj gomilanja bogatstva, osobito ako je porezni dom građana povezan s lokacijom na kojoj ostvaruju primanja. Progresivni porez na potrošnju razmjerno je uspješan i ne utječe negativno na odluke o štednji, za razliku od današnjeg poreza na dohodak. Zašto pokušavati progurati globalni porez na bogatstvo kad postoje alternative koje neće štetiti rastu, koje će povisiti dohodak i koje kroz vrlo visoka izuzeća mogu postati progresivne?

Nejednakost ispred rasta
Osim globalnog poreza na bogatstvo, Piketty za SAD preporučuje marginalnu stopu poreza na dohodak od 80 posto. Iako sam uvjeren da je SAD-u potrebno puno progresivnije oporezivanje, naročito onih 0,1 posto najbogatijih, ne shvaćam zašto pretpostavlja da stopa od 80% ne bi uzrokovala izobličenja. Brojne se praktične mjere mogu usvojiti s ciljem smanjenja nejednakosti osim progresivnog poreza na potrošnju. Promatrajući SAD, Jeffery Frankel sa sveučilišta Harvard predložio je ukidanje poreza na prihod za najniže plaćene radnike, rezanje odbitaka za one najbolje plaćene i više stope poreza na nasljedstvo. Univerzalno predškolsko obrazovanje pridonijelo bi dugoročnom rastu, kao i jači naglasak na cjeloživotno obrazovanje odraslih.

Porezom na ispuste ugljikovih spojeva ublažile bi se posljedice globalnog zatopljenja i istodobno prikupila znatna dodatna sredstva.Namjeravamo li prihvatiti Pikettyjevu premisu da je nejednakost važnija od rasta, moramo se podsjetiti da se mnogi građani zemalja u razvoju oslanjaju na to da će ih rast bogatih zemalja izbaviti iz siromaštva. Primarni problem 21. stoljeća i dalje je kako pomoći najsiromašnijima u Africi i drugdje. Neupitno je da bi elitnih 0,1 posto trebalo plaćati više poreza, ali ne zaboravimo da u pogledu ublažavanja nejednakosti na svjetskoj razini kapitalistički sustav iza sebe ima vrlo dojmljivih 30-ak godina. 

Project Syndicate, 2014.