Postoje dvije vrste troškova – troškovi  koji štite i poboljšavaju novčani tijek i oni koji ga pogoršavaju.

Istina je da je manji broj onih koji čuvaju novčani tijek, ali bez obzira na ograničene  mogućnosti  koje  se u tom pogledu nalaze na raspolaganju, trebali biste barem sada kada se završavaju financijski izvještaji za proteklu poslovnu  godinu iskoristiti blagodati iskazivanja jednog takvog troška.

Određeni  broj poduzetnika, a naročito onih koji su vođenje poslovnih knjiga prepustili vanjskim servisima misleći pri tome kako su na njih prevalili i vlastitu odgovornost za praćenje i optimiziranje poslovnih rezultata i novčanog tijeka, propuštaju mogućnosti koje im je zakonodavac legitimno stavio na raspolaganje. I to ne u jednoj poslovnoj godini već u uzastopnom višegodišnjem propuštanju prilika radi kojih imaju novčane izdatke više od onih koje bi objektivno trebali.

Trošak koji biste trebali iskazati u računu dobiti i gubitka a radi kojeg nećete morati ispuniti nalog za plaćanje je trošak ispravka vrijednosti potraživanja.  Zakonom o porezu na dobit omogućeno je da se sva potraživanja od čijeg je roka dospijeća prošlo više od 60 dana, a koja nisu naplaćena 15 dana prije  dana podnošenja porezne prijave, mogu vrijednosno uskladiti. Što to znači?

Konkretno da od šezdesetog dana  od dana dospjelosti nenaplaćenog potraživanja pa nadalje možete u računu dobiti i gubitka iskazati trošak ispravka vrijednosti koji može biti 100% iznosa nenaplaćenog potraživanja. Internom računovodstvenom politikom može se odrediti kraći rok ili drugačiji postotak ispravka vrijednosti jedino što u tom slučaju treba paziti na razlike koje se pojavljuju između računovodstvene i porezne bilance. U svakom slučaju, rok koji je zakonodavac predvidio je pristojan rok koji ostavlja mogućnost da se u sljedeće tri godine (do isteka roka zastare) ta potraživanja naplate ili poduzmu radnje koje će ovaj trošak ispravka vrijednosti učiniti trajno priznatim troškom sa stajališta poreznih propisa.  I u ovom slučaju važno je znati za koja je potraživanja isplativo poduzimati korake za naplatu potraživanja, a koja je možda ipak jeftinije nakon proteka roka zastare otpisati i platiti porez na dobit.

Iznose nenaplaćenih potraživanja u visini do 5.000 kuna nastalih u poslovnim odnosima s osobama koje nisu fizičke ili povezane osobe možete ispraviti bez ikakvih bojazni da će postati porezno nepriznate čak iako se ne poduzmu radnje potrebne za naplatu potraživanja.  Ako se takva potraživanja ne naplate do nastupa zastare jednostavno se otpisuju ostavljajući trošak u godini u kojoj je napravljen ispravak potraživanja.

Gubitak koji nastaje nenaplatom potraživanja je sam po sebi dovoljno veliki udar na vaš žiro račun jer država ne amnestira 25% iznosa PDV-a koji niste naplatili od kupca. Iznos novca koji ste investirali u takva potraživanja nije teško izračunati. S druge strane radi  prihoda koji su proknjiženi u računu dobiti i gubitka, rezultati će izgledati  puno bolji nego što jesu. Poduzetnici koji ne prate ukupno stanje svoga poslovanja i u internim izvještajima se manje-više fokusiraju na izvještaje o prihodima i rashodima, često se nađu zatečeni kada shvate da i pored visoke razine prihoda  stanje računa pokazuje drugačije trendove.

Donoseći odluku o tome što ćete poduzeti svakako je važno sagledati ukupnu sliku poslovanja, stanje financijskih izvještaja i planove za buduća razdoblja.  Ako primjerice ostvarujete dobit, ispravak vrijednosti potraživanja vam svakako može povećati troškove koji će smanjiti obvezu poreza na dobit, a samim time i odljev novca za njezino ispunjenje, ali i predujmove poreza na dobit za sljedeću poslovnu godinu.  Ako ste u zoni gubitka i imate  nenaplaćena potraživanja iznad 5.000 kuna po kupcu, bez obzira na to što vam njihov ispravak vrijednosti u danom trenutku neće utjecati na novčani tijek, ipak pazite da ne odu u zastaru bez poduzimanja radnji za njihovu naplatu jer u vrijeme kada  se vaše poslovanje vrati u zonu dobiti, prijenos poreznih gubitaka iz prošlih razdoblja će ponovno umanjiti obvezu poreza na dobit tog poslovnog razdoblja.  Postoje naravno i granične situacije u kojima poduzeća balansiraju na vrlo tankoj granici između zone dobiti i zone gubitka i poduzimaju napore da iskažu dobit koja im je važna radi ispunjenja određenih planova za budućnost (rješavanje kreditne linije, odobravanje državnih potpora, apliciranje za sredstva iz fondova EU i sl.).

U tom slučaju, možda je došlo vrijeme za pitanje koliko bi troškova iz grupe onih koji narušavaju  novčani saldo trebalo sniziti da bi se iskoristile prednosti onih koji će ga sačuvati.