Zbog pogrešna uvjerenja da “ovaj put stvari stoje drukčije” političari su dopustili da kreditni procvat s početka dvijetisućitih predugo potraje te time pripremili teren za najveću financijsku krizu u našem životnom vijeku. No, kada je riječ o opravku, uvjerenje da ovaj put stvari ne bi trebalo posložiti drukčije moglo bi se pokazati jednako opasnim. Mnogi političari i ekonomisti primjećuju da je oporavak od financijske krize 2007. i 2008. godine puno sporiji od većine oporavaka u poslijeratnim razdobljima, kojima je u prosjeku za povrat proizvodnje i zaposlenosti na prijašnju razinu trebalo tek malo više od godinu dana. Prema tom standardu, trenutni oporavak neprihvatljivo je spor, a ni proizvodnja ni zaposlenost nisu ni blizu vrhuncu. Stoga političari smatraju kako je opravdano iskoristiti sva dostupna im makroekonomska sredstva ne bi li ostvarili opravak sličan onima iz prošlosti.

(Ne)normalna recesija
Unatoč tim potezima, dužnosnici i dalje tek rijetko uzimaju u obzir da je najnovija kriza posljedica dotad neviđena kreditnog procvata koji je propao. Do određene mjere trebalo je biti logično očekivati i dotad neviđeni opravak. Kad je kriza eksplodirala, mnogi su se nadali iznimno brzom oporavku, bez obzira na velik broj istraživanja koja su upozoravala na to da je oporavak od recesije uzrokovane financijskom krizom i u prošlosti uvijek bio sporiji i slabiji u odnosu na oporavke od “normalnih” recesija. Primjedba da je oporavak nakon financijske krize drukčiji upućuje na to da ni standardne makroekonomske mjere vjerojatno neće imati uobičajen i očekivani učinak. Kada usporedimo dvije strane Atlantika, to se pokazuje točnim. Očekivali biste da će šok financijske krize u Sjedinjenim Američkim Državama i eurozoni biti sličan, osobito s obzirom da su to područja približno jednake veličine, imaju sličan stupanj unutarnje raznolikosti te su iskusila slično poskupljenje nekretnina (u prosjeku) tijekom godina koje su prethodile padu. Nadalje, relativno povećanje dugovanja u financijskom sustavu također je bilo slično s obje strane Atlantika. I zaista, američki gospodarski rezultati bili su vrlo slični rezultatima eurozone od samog početka krize: BDP po stanovniku s obje strane Atlantika i dalje se kreće oko dva posto ispod razine iz 2007. godine. A i stopa nezaposlenosti je i u SAD-u i u eurozoni porasla za tri postotna boda. Naravno, uvijek se mogu navesti određene europske zemlje koje kao da su ogrezle u recesiji. I SAD, međutim, ima svoja područja u kojima je stanje puno lošije nego u ostatku zemlje.

Kao inačice Irske i Španjolske tu su Nevada i Kalifornija (a na mjestu Grčke je Portoriko). Stoga se pravilna usporedba odnosi na prosjek tih dvaju kontinentalnih gospodarstava obilježenih iznimnom unutarnjom raznolikošću.

Rezultati zapanjujuće slični
Sličnosti u pogledu gospodarskih rezultata su zapanjujuće, osobito ako se uzme u obzir koliko se makroekonomske mjere SAD-a i eurozone razlikuju. SAD je dopustio rast fiskalnog deficita iznad 10 posto BDP-a, a eurozona manje od šest posto. U razdoblju od pet godina (2007.-2012.) SAD, dakle, nije postigao bolje rezultate od eurozone, iako se u većoj mjeri uzdao u fiskalnu ekspanziju.

Najfleksibilniji, a još u krizi
U SAD-u (kao i Velikoj Britaniji) ukupni državni deficit i dalje iznosi oko osam posto BDP-a, u usporedbi s tek nešto iznad tri posto u eurozoni, a američki omjer duga i BDP-a se povećao za više od 41 postotni bod, u usporedbi sa “samo” 25 postotnih bodova u eurozoni. Zapravo se ono gospodarstvo koje je prisvojilo najžešću ekspanzionističku politiku najmanje oporavilo: BDP po stanovniku u Velikoj Britaniji i dalje je šest posto ispod iznosa iz 2007. Naravno, može se ustvrditi da je Velika Britanija bila ponajviše izložena krahu jer njezin financijski sektor uvelike pridonosi BDP-u. No, unatoč tomu, činjenica je da se britansko gospodarstvo, navodno najfleksibilnije u Europi, ni pet godina kasnije još nije oporavilo od šoka unatoč golemim fiskalnim i monetarnim poticajima uz značajnu devalvaciju.

Kockari SAD i V. Britanija
Dakle, čini se da stvari ovaj put, u ovom poslijekriznom okruženju, doista stoje drukčije i da makroekonomske mjere nisu gotovo ništa popravile. Države poput SAD-a i Velike Britanije, koje rekordnom brzinom gomilaju dugove, nade polažu u uvjerenje da će se deficitarna potrošnja u konačnici isplatiti kad se gospodarstvo oporavi. No, time riskiraju omjer duga i BDP-a viši od 100 posto, što bi ih ostavilo na milost i nemilost financijskim tržištima poslože li se karte u tuđu korist. Iz povijesti učimo da kreditne stope neće zauvijek ostati na rekordno niskim granama te da će promjena doći naglo. Zašto bismo ovaj put očekivali išta drugo?

© Project Syndicate, 2012.

Daniel Gros direktor je Centra za europske političke studije