Kemal DerviŞ

Kemal DerviŞ

Bivši ministar gospodarstva Turske i bivši upravitelj UNDP-a, danas je viši suradnik Brookings Instituta

Osjećaj napetosti između demokracije i globalizacije manji je na lokalnoj razini

Utočište u državi-naciji koja odbacuje globalizaciju, što se događa u Sjedinjenim Američkim Državama pod predsjednikom Donaldom Trumpom, postaje još problematičnije, jer donosi prijetnju da će uskrsnuti sve ekonomske i političke patologije koje je nacionalizam pobudio u prošlosti.

Prema mišljenju Harvardskog ekonomista Danija Rodrika, nemoguće je imati puni nacionalni suverenitet, demokraciju i globalizaciju u isto vrijeme. Koncept "političke trileme svjetskog gospodarstva", koji je i Javier Solana također nedavno istraživao, koristan je, ali nepotpun. Rodrikov argument, razrađen u njegovoj novoj knjizi, jest da previše globalizacije nagriza suverenitet demokratskih država-nacija, time što ih u sve većoj mjeri podvrgava ekonomskim i financijskim silama što možda nije sukladno željama domaće većine.

Tom logikom, autoritativna država može funkcionirati bolje u globaliziranom svijetu, jer tada nije ograničena, primjerice, pitanjima vezanim uz izbore. Uz manju razinu globalizacije, demokratsko odlučivanje unutar države-nacije bilo bi manje ograničeno vanjskim silama - osobito financijskim tržištima - što bi značilo da bi njegov doseg bio širi. Globalizacija i demokracija, bez države-nacije, također su moguće, iako je Rodrik skeptičan oko toga bi li demokratske institucije mogle funkcionirati na globalnoj razini.

Brojne razine upravljanja
Naravno, Rodrik ne prikazuje tu trilemu kao strogo pravilo. Umjesto toga, njegov je cilj istaknuti izazove koji se povezuju s poticanjem ili održavanjem ta tri institucionalna aranžmana, djelomično ili u potpunosti. Međutim, kako bismo iz Rodrikova koncepta izvukli ono najbolje, neophodno je objasniti još jednu dimenziju: brojne razine upravljanja koje postoje u današnjem svijetu. Država-nacija, kojom upravlja nacionalna vlada, ostaje temeljni gradbeni blok međunarodnog reda. Ali ispod države-nacije nalaze se države (ili provincije), gradovi i regije koje mogu imati svoje vlastite strukture upravljanja. Iznad njih su nadnacionalni blokovi poput Europske unije i globalne institucije poput Ujedinjenih naroda. Svaka rasprava o trilemi mora uzeti u obzir te različite razine upravljanja.

Istina je da današnje rasprostranjeno razočaranje u vladu predstavlja djelomičnu reakciju protiv globalizacije, za koju se činilo da se nameće državama-nacijama. Još jedan razlog razočaranja može biti da se građani osjećaju isključenim iz njihovih nacionalnih vlada. Ipak, podnacionalne vlade nisu toliko udaljene i građani često osjećaju da ipak još uvijek mogu vršiti znatan utjecaj na njih. Posljedično, tenzija između demokracije i globalizacije doima se manje akutnom na, recimo, općinskoj razini. Od pomoći je činjenica da podnacionalne vlade teže tome da budu usredotočene na pitanja koja se u većoj mjeri tiču lokalne razine - poput infrastrukture, obrazovanja i stanovanja - koja se percipiraju kao pitanja koja nisu pod snažnim utjecajem globalizacije.

Glas u korist Brexita
Sa suprotne strane spektra nalaze se nadnacionalne strukture upravljanja, kao što je EU. Ne samo da se EU često bavi pitanjima vezanim uz globalizaciju poput trgovine; građani Europe osjećaju da udaljeni i distancirani Bruxelles, na kojega oni imaju malo utjecaja, narušava suverenitet država-nacija. Takvo stajalište, prikazano kroz glas u korist Brexita, može se primijetiti diljem Europe. Načini na koje takve dinamike mogu zakomplicirati Rodrikovu političku trilemu u potpunosti su prikazani u Kataloniji, gdje je napetost između lokalne demokracije i države-nacije još akutnija od one vezano uz globalizaciju. Doista, brojni Katalonci više su frustrirani sa Španjolskom nacionalnom vladom nego što je to slučaj s globalizacijom ili EU. Isto se može reći vezano uz Škotsku u odnosu na Ujedinjeno Kraljevstvo.

U tom kontekstu, utočište u državi-naciji koja odbacuje globalizaciju, što se događa u Sjedinjenim Američkim Državama pod predsjednikom Donaldom Trumpom, postaje još problematičnije, jer donosi prijetnju da će uskrsnuti sve ekonomske i političke patologije koje je nacionalizam pobudio u prošlosti i još puno više od toga. Ali što bi bilo kad bismo usvojili novi pristup, kojim bi se umjesto toga ojačala demokracija na lokalnoj razini i suverenitet? U brojnim zemljama, ako ne u većini, gradovi su centri inovacija i napretka, dok obećanja o aglomeraciji, ekonomiji razmjera i pozitivnom prelijevanju privlače uspješne tvrtke. Građani se osjećaju bliskima svojim općinskim vladama i ponosni su na svoje gradove, ali njihov ponos radi vlastitog identiteta ne uključuje štetne značajke nacionalizma.

Uspostavljanje ravnoteže
Dok država-nacija ustupa dio svoje moći regionalnim, državnim ili općinskim vladama, trilema slabi. Napredovati može i demokracija, sa svojim popratnim osjećajem pripadnosti, ali i globalizacija, koju pokreću gradovi otvoreni prema svijetu i neće uzrokovati gubitak suvereniteta u bilo kojoj državi. Dobrobiti takvog pristupa mogu biti znatne. No, postoje ozbiljni rizici. Dok uspješna metropolska područja privlače rastući udio kapitala neke zemlje, kvalificirane radnike i inovativne kapacitete, upravo će se ruralna područja vjerojatno suočiti s gospodarskim padom, uslijed manje prilika za zapošljavanje, zatvaranja bolnica i škola te propadanja infrastrukture.

Taj trend, kao što smo vidjeli, stvara plodno tlo za populističke političare koji tada nude simplicistička rješenja, ukorijenjena u ekstremne ideologije, proširujući podjele i potkopavajući napredak. Stoga je od ključne važnosti pronaći načine kako pomoći, potpuno iznova, onima koje je takav sustav možda izostavio. Tako, država-nacija zadržala bi najvažniju ulogu, iako je neophodno uspostaviti odgovarajuću ravnotežu, kako bi se spriječila reafirmacija trileme.

© Project Syndicate 2017.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve