Odnos između vlade i privatnih tvrtki mora se pažljivo kalibrirati

Autor: Dani Rodrik , 19. siječanj 2017. u 22:00

Vlada se ne može tako približiti privatnim tvrtkama da završi u njihovom džepu, ili, kao drugi ekstrem, ponašati se tako da im samo naređuje – i upravo tu industrijska politika ? la Trump pada na testu.

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump tek treba preuzeti dužnost, ali njegov brand pogrešne industrijske politike u cijelosti se prikazuje od njegove iznenađujuće pobjede u studenome. Unutar nekoliko tjedana nakon izbora, Trump je već izvojevao pobjedu. Mješavinom privola i zastrašivanja, nagovorio je tvrtku vodećeg ponuđača rješenja za grijanje, klimatizaciju i hlađenje pod nazivom Carrier da zadrži dio svog poslovanja u Indijani, "spasivši" oko 1000 radnih mjesta Amerikanaca.

Tijekom naknadnog obilaska proizvodnog pogona tvrtke Carrier, Trump je upozorio ostale američke tvrtke da će im uvesti stroge pristojbe ako premjeste proizvodnju u prekomorske zemlje i planiraju slati gotove proizvode natrag u zemlju.  Na njegovom Twitter računu pojavio se niz komentara u istom tonu. Pripisao si je zaslugu za odluku tvrtke Ford da zadrži tvornicu Lincoln u Kentuckyju, umjesto preseljenja u Meksiko. Zaprijetio je tvrtki General Motors uvoznim pristojbama ako nastavi s uvozom automobila Chevrolet Cruze iz Meksika umjesto da ih proizvodi u SAD-u. Trump je također progonio izvođače radova za vojnu industriju zbog prekoračenja troškova, oštro je kritizirao najveće zrakoplovne tvrtke Boeing i Lockheed Martin u nekoliko navrata zbog proizvodnje suviše skupih zrakoplova. 

Utjecaj financijskih mogula
Ekonomisti obično zagovaraju stajalište da poduzeća i vlada moraju djelovati nezavisno jedni od drugih i biti distancirani. Od javnih dužnosnika očekuje se da se zaštite od privatnih tvrtki, kako ne bi bili korumpirani ili se upustili u favoriziranje. To je hvalevrijedno načelo u SAD-u, no ono se češće krši nego poštuje. Očit primjer toga je neporeciv utjecaj financijskih mogula na politiku američke vlade tijekom posljednja tri desetljeća.  Ipak, bliske interakcije između poduzeća i vlade također su u pozadini brojnih američkih uspjeha. Povijest američkog gospodarskog razvoja prožeta je pragmatičnim partnerstvom i suradnjom između javnog i privatnog sektora, a ne distanciranim odnosima i rigidnim pravilima.

Kao što su nas podsjetili ekonomisti i politički analitičari usredotočeni na povijest poput Michaela Linda, Stephena Cohena i Brada DeLonga, Sjedinjene Američke Države baštinice su Hamiltonove tradicije u kojoj federalna vlada omogućava ulaganja, infrastrukture, financije i ostalu podršku neophodnu privatnim poduzećima. Američke tehnološke inovacije jednako duguju određenim vladinim programima, poput pomoći putem zajma ili državne potrošnje kao i ingenioznosti američkih poduzetnika i izumitelja. Kao što je primijetio profesor na Harvard Business School Josh Lerner, neke od najdinamičnijih tehnoloških tvrtki u SAD-u, uključujući Apple i Intel, primile su financijsku podršku od vlade prethodno svom izlasku na burzu. Tvrtka Tesla, proizvođač električnih automobila, bila je korisnik programa istog državnog jamstva otplate zajma poput tvrtke Solyndra, tvrtke za sunčevu energiju koja je spektakularno propala 2011. godine.

Kao što pokazuje primjer tvrtke Solyndra, brojne javne inicijative propadnu. No krajnji test jest da li je socijalni povrat na portfelju u cjelini pozitivan, kad se zajedno razmotre uspjesi i neuspjesi. Takve grube procjene obično su rijetke. No, jedna analiza otkrila je da su američki programi za poticanje energetske učinkovitosti polučili pozitivnu neto dobit. Zanimljivo, velik dio dobiti mogao se pripisati tri relativno skromna projekta.

Sociolozi Fred Block i Matthew Keller napravili su vjerojatno najbolju analizu američke "razvojne države" – stvarnosti za koju kažu da ju je vladajuća ideologija tržišnog fundamentalizma prikrila. Block i Keller opisuju kako "decentralizirana mreža javno financiranih laboratorija" i "mnoštvo kratica" inicijativa za financiranje, poput programa pod nazivom Program za istraživanje i inovacije u malim poduzećima (SBIR), rade s privatnim tvrtkama i pomažu im u komercijalizaciji njihovih proizvoda. Zajedno sa svojim kolegama, oni su dokumentirali znatnu ulogu federalne vlade i državne uprave u pružanju podrške suradničkim mrežama na kojima se temelje inovacije – bilo u biotehnologiji, zelenim tehnologijama ili nanotehnologiji.

Imitirati kineski model
Takve industrijske politike, koje se zasnivaju na uskoj suradnji i koordinaciji javnog i privatnog sektora, također su naravno značajka kreiranja ekonomske politike u istočnoj Aziji. Teško je zamisliti preobrazbu Kine u proizvodnu silu – i popratni uspjeh njenog modela orijentiranog na izvoz – bez pomoći i vodstva kineske vlade. Ironično je da se isti ljudi koji veličaju dobrobiti globalizacije za Kinu često uznemire radi činjenice da bi američka administracija mogla imitirati kineski pristup i eksplicitno prihvatiti industrijsku politiku. Za razliku od Kine, naravno, SAD se predstavlja kao demokracija.

A industrijska politika u demokraciji nalaže transparentnost, odgovornost i institucionalizaciju. Odnos između vlade i privatnih tvrtki mora se pažljivo kalibrirati. Vladine agencije trebaju biti dovoljno blizu privatnim poduzećima kako bi prikupile informacije o tehnološkim i tržišnim stvarnostima. Primjerice, koji su glavni razlozi gubitka radnih mjesta u proizvodnji, recimo, u automobilskoj industriji, i kako vlada može pomoći, ako ona to uopće može? Ali ona se ne može tako približiti privatnim tvrtkama da završi u njihovom džepu, ili, kao drugi ekstrem, ponašati se tako da im samo naređuje.

Politika putem tweetova
Upravo tu industrijska politika ? la Trump pada na testu. S jedne strane, njegova imenovanja na ključne ekonomske pozicije upućuju na to da on baš nema namjeru raskinuti veze između vlade i Wall Streeta i velikih financijskih tvrtki. S druge strane, njegovo kreiranje politike putem tweetova nagoviješta da on baš nije zainteresiran za uspostavu institucionaliziranog dijaloga, sa svim neophodnim jamstvima koje pouzdana industrijska politika nalaže.   To znači da možemo očekivati da će se industrijska politika Trumpove administracije kolebati između kronizma i nasilništva. To može pogodovati nekima; no neće baš koristiti ogromnoj većini američkih radnika ili gospodarstvu u cjelini. 

© Project Syndicate, 2017.

Komentari (1)
Pogledajte sve

Dakle, kronizam je širi pojam od nepotizma i networkinga. „Ekonomske i socijalne troškove kronizma snosi društvo. Ti troškovi javljaju se u obliku:
• smanjenih poslovnih prilika za većinu stanovništva,
• smanjenom konkurencijom na tržištu,
• visokim cijenama robe široke potrošnje,
• smanjenim ekonomskim učinkom,
• neučinkovitim poslovnim investicijskim ciklusima,
• smanjenjem motivacije u organizacijama pogođenim kronizmom,
• i smanjenjem ekonomski produktivnih aktivnosti.
Praktični troškovi kronizma očituju se kroz lošu izvedbu javnih i privatnih poslova u društvu. Kronizam se samopertpetuira – kronizam rađa kulturu kronizma.“
Ovome se nema što dodati niti oduzeti!!!!

New Report

Close