Samo zbog ove slike trebaš doći u London!“ nazvao me prijatelj.
”Dakle?“
”Voziš se pokraj Canary Wharfa, i imaš što vidjeti. Veliko gradilište na kojem je zbog krize zaustavljena gradnja, na ogradi tri jumbo plakata spojena u jednu reklamu oglašavaju aukciju stotina nekretnina, a u pozadini oni veličanstveni neboderi! Slika govori više od tisuću riječi. Ni tekst ne bi trebao napisati, samo da tu sliku snimiš.“
”A da ispod te slike ipak napišem ‘Engleska jučer i danas, Hrvatska sutra’?“
”Da, mislim da Hrvatsku to čeka.“
”Ma, znaš što ću ti reći. Tko ima živaca, može pronaći oglase u kojima naše banke pozivaju na licitacije nekretnina, ali mnogi koji za to i imaju živaca – nemaju želudac. Jednostavno ljudi nemaju tri čiste za bagatelu kupiti nečiju nesreću. Sad su oglasi za prodaju najviše nekoliko stanova jedva vidljivi u novinama koje malo tko čita, da ne kažem, samo što ih ne objavljuju po oglasnim pločama najzabačenijih hodnika. Tek da se ispuni zakonska norma. No bojim se da će ti oglasi uskoro biti na cijelim novinskim stranicma, dok na kraju ne budu i na jumbo plakatima.”

Nema posla
“To o čemu govoriš ovdje je posve normalno.”
“Naprosto mislim da je Hrvatska, a tu prvenstveno mislim na narod, potrošila zalihe plaća i jamstava za povrat kredita, i da je koktel koji sad treba popiti jezivo otrovan. Država se ne uspije zadužiti – pakao. Neka turizam malo jače podbaci – opet pakao. Propadnu li jedna ili dvije jače firme – grozno. Kako to naš narod kaže, bojim se da će se uskoro na aukcije nekretnina ići kao u svatove.”
Dalje, sjedim sa susjedom građevinarom u kvartovskom kafiću nasuprot kojeg je novogradnja koju se investitor ne žuri dovršiti. Rano prijepodne.
“Kad si ti mene, za sunčanog dana, u ovo doba vidio u birtiji?” pita me.
“Fakat se ne sjećam.”
“E ja ću ti reći. Nikad! Nemam gradilište. Nema posla”, slegnuo je ramenima.
I, na kraju, malo sam se, ali ozbiljno, našalio s prijateljem bankarom.
“Dajem tisuću eura za kvadrat, ali samo pod uvjetom da dobijem beskamatni kredit na trideset godina”, rekoh mu.
“Samo ti sanjaj da će ti banka to dati”, nasmijao se.
“A odakle ti ideja da bih ja po taj kredit išao u banku?” i ja sam se nasmijao.
“A taaaako…”
“Da, tako. Pusti kvadrate koje je ekipa sagradila da bi oprala novac stečen u crnoj i sivoj zoni. Oni do sudnjeg dana ne moraju snižavati cijenu. Mogu mirno čekati novu histeriju. Ali što s građevinarima kojima ste vi bankari za vratom? Je li im bolje da meni daju kvadrat za tisuću eura na trideset beskamatnih godina, ili da im vi plijenite imovinu i na aukcijama prodajete stanove možda i za šesto po kvadratu?”
“Nije bez vraga to što pričaš.”
“I znaš što još. Nikakve jamce ne dovodim. Jedino jamstvo je stan koji mi je prodao. Plaćam rate, stanujem. Prestanem plaćati, neka me izbaci van. Ili neka iznajmljuje stan.”
“Lako je tebi ispaljivati cifre. Ali najnižu cijenu kvadrata stana uvelike određuje cijena zemlje”
“U poziciji sam da se ne moram složiti s time, a i da nemam garsonjeru opet se ne bih složio. Zamisli da sam papir za izradu primjerka novina platio milijun dolara. I sad ti kažem da Poslovni više ne košta deset kuna, nego milijun dolara i deset kuna.”
“Shvaćam.”
“Evo ti mali zadatak, provjeri kolika je procječna cijena kvadrata u Bugarskoj. Protuprirodni je blud da kvadrat sumnjive proizvodnje u Zagrebu stoji više nego kvadrat stana u Münchenu. Sve mi se čini da su mnogi građevinari u posao ušli kao i mali dioničari. U igru su utrčali pri cjenovnom vrhu, i dok su oni zakopali prve dvije lopate kupci su preko noći postali kreditno nesposobni, a novac skup”. Ne mijenjam plan. Budu li moje prognoze točne, padnu li cijene nekretnina na 800-1.200 eura za kvadrat, i dalje namjeravam kupiti onoliko kvadrata koliko bez kredita budem mogao.

Dionice i nekretnine
Oraspoložen izjavama kolega Bernankea i Obame, pokazateljima koji nam daju za pravo nadati se da će se slamke spasa za neku godinicu razviti u brvna, svjestan da polagani oporavak razvijenih proizvođača ne mora imati nikakve veze s našim tržištem kapitala pripremam se za novi svjetski poredak, to jest za mjesto Hrvatske u njemu. S jedne strane, smatram da strana konkurencija naše kompanije za koje je zainteresirana nema razloga platiti bitno više od troškova njihova uništenja. S druge, silno me zanima koliku će dobit neke od njih imati nakon što menadžment prestane krasti firme kojima je – vlasnik!
Uoči novog doba – neovisno o tome hoće li borba za goli opstanak diljem Europe rasplamsati uzvišene oblike nacionalizama, protekcionizme, ili će na kraju ipak pobijediti liberalizam, mislim da su u ovom trenutku hrvatske dionice jeftinije od nekretnina. I malo sam utopist, pa se nadam da će i cijene dionica rasti, i nekretnina padati. No, kako se usprkos jačanju međubankarskog povjerenja ni u snu ne usudim prognozirati dan kad ćemo s olakšanjem reći da keš više nije kralj.

*Ovaj tekst nije nagovor na kupnju ili prodaju ni na bavljenje dionicama. Autor posjeduje HDEL-R-A, IPKK-R-A, TUHO-R-A, KODT-P-A, STTB (Makedonija) i PLNM (Srbija).