Prošla je godina bila važna za zemlje u razvoju, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se svijet podsjetio na istinsku važnost obrazovanja u tim zemljama.

Štoviše, Malala Yousafzai, mlada Pakistanka koja je progovorila o pravu djece na školovanje – pa je čak i preživjela talibanski pokušaj atentata – na dirljiv je način podsjetila da neobrazovanje djece u zemljama u razvoju nosi veću cijenu nego obrazovanje. Kako se obrazovanje sad jasno našlo u centru pozornosti, novi trendovi dobivaju na snazi, a mnogi se stapaju s "inovativnim financijama", idejom koju tvorci razvojne politike i profesionalci obožavaju u teškim gospodarskim vremenima. Osobito bi pojava takozvane "otplate treće strane" mogla potaknuti financiranje obrazovanja među donatorima koji još oklijevaju. "Otplata kredita uz pomoć treće strane" jest transakcija u kojoj treća strana otplaćuje dio kredita olakšavanjem uvjeta ili smanjenjem neotplaćene glavnice, čime zaduženu zemlju rješava ukupnih ili djelomičnih obveza otplate.

Osmišljeni poticaji 
S obzirom na to da se otplata treće strane pokreće ostvarenjem prethodno zacrtanog cilja, takve transakcije promiču financiranje na temelju rezultata, donoseći mjerljive reforme koje se inače ne bi mogle ostvariti. Prikladno osmišljeni poticaji odgovor su na jednu od glavnih kritika međunarodne pomoći, a i potiču kreditore da ulože u projekte s dugoročnim povratom koji možda nisu politički privlačni, kao što je obrazovanje učitelja. Nažalost, sektor obrazovanja i dalje kaska za drugima u iskorištenju potencijala inovativnog razvojnog financiranja, a otplata kredita uz pomoć treće strane nije iznimka. Uslijed toga, neki su primjeri otkupa dosad bili usmjereni tek na zdravstvene inicijative.  Otplata treće strane mogla bi ublažiti nepostojani dotok službene pomoći za razvoj obrazovanja u zemljama s niskom stopom dohotka, koja je od 2010. do 2011. pala za 10 posto, a pomoć za osnovno obrazovanje opala je za 5 posto.

Sedam od 11 glavnih bilateralnih donatora uložilo je manje: najveći je pad zabilježen u Nizozemskoj, koja je pomoć za osnovno obrazovanje smanjila za 36 posto, nadmašivši čak i kriznu Španjolsku s 31 posto. Japan je smanjio pomoć za 30 posto, a Francuska i Kanada za 25 i 21 posto. SAD je smanjio proračun za tu svrhu za 13 posto, a Norveška za 4 posto. S obzirom na to da je Nizozemska oduvijek bila glavni podupiratelj osnovnog obrazovanja, njezina je odluka o postupnom smanjenju programa obrazovanja naišla na posebnu pozornost javnosti. No osim smanjenja pomoći, donatori će teže pomagati zaduženim zemljama da otplate sredstva koja duguju, a ona se ne odnose samo na kredite za obrazovanje. Usto, neki donatori – kao što su Francuska, Njemačka i Europska investicijska banka – lobiraju u Odboru za pomoć u razvoju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj da se nesubvencionirani krediti smatraju službenom pomoći razvoju kako bi lakše ostvarili vlastite ciljeve službene pomoći razvoju. 

Dodatni resursi
Time se kretanja u proteklih nekoliko desetljeća mijenjaju prema financiranju putem subvencija, osobito za osnovno obrazovanje. Međutim, obrazovanje, ključno javno dobro, ne bi trebalo zanemariti u potrazi za nesubvencioniranom pomoći. Otplata treće strane obrazovnom sektoru može pomoći da bude "konkurentan", a mogla bi se pokazati kao mehanizam za maksimalno iskorištenje dodatni resursa za obrazovanje, koje zemlje s ograničenim kapitalom inače ne bi bile voljne kreditirati. Unatoč mogućoj koristi, mnoga neodgovorena pitanja o otplatama treće strane ograničavaju njihovu primjenu. Koje će države biti voljne sudjelovati, i kao dužnici i kao vjerovnici? Kakve poticaje treba odrediti za pokretanje sredstava otplate treće strane? Kako će se odlučiti jesu li ciljevi ostvareni? Na kraju, otplate treće strane možda se pokažu kao rješenje za osiguranje odgovarajuće i stabilne pomoći obrazovanju u zemljama u razvoju. Vrijeme je da se to otkrije. 

Koautorica Nisma Elias je programska suradnica instituta

© Project Syndicate, 2014.