Sada smo svi keynesijanci. Čak je i desnica u Sjedinjenim Američkim Državama prešla u kamp keynesijanaca s neobuzdanim entuzijazmom i u razmjerima koji bi jednom bili zaista nezamislivi. Za one od nas koji su donekle povezani s keynesijanskom tradicijom, ovo je trenutak trijumfa nakon što smo bili ostavljeni u divljini i gotovo izbjegavani, više od tri desetljeća. Na jednoj razini, ono što se sada događa je trijumf razuma i dokaza nad ideologijom i interesima. Ekonomska teorija je davno objasnila zašto nezauzdana tržišta nisu samokorektivna, zašto je regulacija potrebna, zašto vlada igra važnu ulogu u ekonomiji. Ali mnogi, posebno ljudi koji su radili na financijskim tržištima, zagovarali su jednu vrstu “tržišnog fundamentalizma”. Loše promišljene politike koje su iz toga nastale – i koje su, među ostalima, gurali i neki članovi ekonomskog tima američkog predsjednika Baracka Obame – već su prije nanijele ogromne štete zemljama u razvoju. Trenutak prosvjetljenja je došao tek kada su te politike počele nanositi štetu i Americi i ostalim razvijenim industrijskim zemljama.

Slaba ulaganja
Keynes nije tvrdio samo da tržišta nisu samokorektivna, nego i da će u teškoj krizi monetarna politika vjerojatno biti nemoćna. Fiskalna politika je bila potrebna. Ali nisu sve fiskalne politike jednake. U današnjoj Americi, s planinom dugova kućanstava i visokom nesigurnošću, porezne olakšice vjerojatno neće biti efikasne kao što su bile u Japanu u 1990-ima. Velik dio, ako ne i većina, američkih poreznih olakšica iz prošle veljače otišlo je u štednju. S ogromnim dugovima koje ostavlja Busheva administracija, Amerika bi trebala biti posebno motivirana za dobivanje najveće moguće stimulacije za svaki potrošeni dolar. Baština slabih investicija u tehnologiju i infrastrukturu i rastući jaz između bogatih i siromašnih, zahtijevaju sukladnost između kratkoročne potrošnje i dugoročne vizije. To čini potrebnim restrukturiranje i poreznog programa i programa potrošnje. Smanjivanje poreza za siromašne i podizanje beneficija za nezaposlene, dok se istovremeno podižu porezi za bogate, može stimulirati ekonomiju, smanjiti deficit i smanjiti nejednakosti. Smanjivanje potrošnje za rat u Iraku i povećavanje potrošnje za obrazovanje može istovremeno povećati kratkoročnu i dugoročnu dobit, te smanjiti deficit.Keynes je bio zabrinut zbog zamke likvidnosti – nemogućnosti monetarnih vlasti da stvore povećanu ponudu kredita kako bi podigle razinu ekonomske aktivnosti. Predsjednik američkih Federalnih rezervi, Ben Bernanke, pokušao je izbjeći da krivnja za pogoršavanje ove krize padne na Fed, na isti način kao što je okrivljen za Veliku depresiju, koja je slavno povezana sa smanjenjem ponude novca i kolapsom banaka. A ipak, povijest i teoriju treba pažljivo čitati: očuvanje financijskih institucija nije cilj samo po sebi, nego sredstvo za ostvarivanje cilja.

Tijek kredita je ono što je važno, a razlog što je propast banaka u vrijeme Velike depresije bila važna je činjenica da su bile povezane s utvrđivanjem kreditne sposobnosti; one su bile nosioci informacija koje su bile potrebne za održavanje tijeka kredita. Ali financijski sistem Amerike se znatno promijenio od 1930-ih. Mnoge velike banke Amerike prebacile su se iz poslovanja s kreditima u “poslovanje seljenja”. Fokusirale su se na kupovanje sredstava, njihovo prepakiravanje i prodavanje, i istovremeno postavile rekord nesposobnosti pri procjenjivanju rizika i provjeravanju kreditne sposobnosti. Stotine milijardi su potrošene kako bi se očuvale ove disfunkcionalne institucije. Ništa nije učinjeno čak ni da se skrene pažnja na njihove perverzne motivacijske strukture, koje potiče kratkovidno ponašanje i ulaženje u pretjerane rizike. S osobnim nagradama toliko očito različitima od društvenih prihoda, nije ni iznenađujuće da je ostvarivanje vlastitih interesa (pohlepa) dovela do tako društveno destruktivnih posljedica. U međuvremenu, premalo se radi kako bi se pomoglo bankama koje zaista rade ono što bi banke trebale raditi – posuđuju novac i provjeravaju kreditnu sposobnost. Federalna vlada je preuzela bilijune dolara dugova i rizika. Pri spašavanju financijskog sistema, jednako kao i u fiskalnoj politici, moramo voditi računa o “količini muzike za dolar.” Inače će deficit – koji se udvostručio u osam godina – porasti još i više.

Krive procjene
U rujnu je bilo govora o tome da će vlada dobiti svoj novac natrag, s kamatama. Kako je spašavanje naglo poraslo, sve je jasnije da je to bio samo još jedan primjer krive procjene rizika na financijskim tržištima – kao što se to posljednjih godinama stalno radilo. Uvjeti Bernanke-Paulson spašavanja bili su nepovoljni za porezne obveznike, a ipak su, zanimljivo, usprkos svojoj veličini, učinili malo za ponovno pokretanje davanja kredita. Danas je rizik u tome da će nove keynesijanske doktrine biti korištene i iskorištavane kako bi služile nekima od tih istih interesa. Jesu li oni koji su prije deset godina lobirali za deregulaciju naučili svoju lekciju? Ili će, jednostavno, zagovarati kozmetičke reforme – minimum potreban za opravdavanje spašavanja od više bilijuna dolara? Je li došlo do promjene mišljenja ili samo promjene strategije? Naposlijetku, danas provođenje keynesijanskih politika izgleda čak i profitabilnije nego provođenje trgovačkog fundamentalizma!

Project Syndicate, 2008

Joseph E. Stiglitz
profesor je ekonomije na Sveučilištu Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju iz 2001.