Novo plagiranje Miloševića

Autor: Tomislav Klauški , 26. veljača 2008. u 06:30

Vojislav Koštunica izgubio je Kosovo, ali sada želi barem zadržati vlast. Za ispunjenje tog cilja potreban mu je kosovski mit kojim bi raspirio nacionalizam, radikalizirao političku scenu, bacio u drugi plan stvarne životne probleme i nade u europsku budućnost Srbije. To je jedini jamac njegova opstanka na političkoj sceni. Europeizacija Srbije i njezino pretvaranje u moderno i napredno društvo predstavljala bi Koštuničin kraj. U takvom okruženju on bi postao anakronizam, politički nusprodukt kojem je istekao rok trajanja. To je bilo vidljivo i iz istraživanja javnog mnijenja u Srbiji prije proglašenja neovisnosti Kosova. Demokratskoj stranci Srbije prijetilo je propadanje ispod izbornog praga, njezino vodstvo, retorika, kompetentnost njezina vodstva pokazali su se nedostatnim za vođenje Srbije prema ekonomskom i društvenom prosperitetu. Kosovo je poslužilo Koštunici kao savršena prilika da zaustavi proces reformi, okrene kotač unazad, na teme u kojima njegova retorika najbolje prolazi. Recepte je patentirao Slobodan Milošević krajem osamdesetih, dva desetljeća poslije plagira ih Koštunica. Homogeniziranje biračkog tijela na mržnji, strahu, na srednjovjekovnim mitovima i izgubljenim bitkama, korištenje razularenih navijača da iskale svoj grijeh na onima koji tome desetljećima služe, Sloveniji i Hrvatskoj, a sve to uz obilatu pomoć medija i uplašenu šutnju većine građana koji se ne usude usprotiviti toj atmosferi linča. U tom smislu mitinge u Beogradu i nerede koji su zatim uslijedili ne treba gledati kako početak šire kampanje destabilizacije regije jer sadašnja Srbija za to nema ni snage ni mogućnosti, nego prije svega kao početak predizborne kampanje Vojislava Koštunice i Tomislava Nikolića. U takvoj atmosferi glasovi demokratskih opcija utišani su i gotovo neprepoznatljivi. Boris Tadić ne može radikalima parirati na pitanju Kosova koliko god dijelio njihove stavove da Srbija polaže puno pravo na svoju pokrajinu. Sva ostala pitanja na kojima može parirati gurnuta su u zapećak i ostavljena za neku drugu priliku. Parafrazirajući staru uzrečicu, možemo reći da kad nacionalizam uleti na vrata, demokracija iskače kroz prozor. Hrvatska s mnogo političkog senzibiliteta prilazi priznanju Kosova, nastojeći ne pridonijeti zaoštravanju političke situacije u Srbiji. Unatoč takvom stavu našla se na udaru nacionalističkih hordi koje su harale Beogradom, napadnuto je Veleposlanstvo RH i razbijena hrvatska imovina u Srbiji. Ako se upravo to željelo izbjeći, nije se uspjelo. Ako se pak željelo pomoći vlastima u Beogradu da što bolje amortiziraju eventualno nezadovoljstvo građana i prebrode ovaj period nakon osamostaljenja Kosova, onda se u tome još manje uspjelo. Upravo srbijanska vlast koristi Kosovo za svoje političke ciljeve, a nakon što je Hrvatska odbila dolijevati ulje na vatru, učinili su to sami.

Komentirajte prvi

New Report

Close