Novi socijalni ugovor umjesto etničkog 
i vjerskog populizma

Autor: Kemal DerviŞ , 14. lipanj 2015. u 22:01

Kemal Dervis, bivši ministar gospodarstva Turske i bivši upravitelj UNDP-a, danas je potpredsjednik Brookings Instituta

Danas, uslijed temeljnih preobražaja globalnog gospodarstva, radnici diljem svijeta nalaze se pod znatnim pristiskom. To je osobito slučaj u razvijenim gospodarstvima, gdje je neophodno prilagoditi socijalne politike u cilju pružanja podrške potrebne društvenim skupinama s nižim prihodima, te istovremeno poticati rast i promicati blagostanje.

Pritisak je neumoljiv i neizbježan. U SAD-u, realni dohodak (prilagođen inflaciji) za muškarce koji imaju samo srednjoškolsku diplomu pao je za 21% u razdoblju između 1979. i 2013. U većem dijelu Europe, koja pruža snažniju zaštitu plaća, nezaposlenost je doživjela uzlet, osobito od početka krize eura 2008. Njemačka i neke zemlje sjeverne Europe ostaju iznimka, iako njemačko tržište rada sadrži velik segment niskih plaća i mini zapošljavanja.

Promjenjiva priroda posla pokreće ove trendove. U slučaju pokretača, usluge napreduju diljem svijeta, osobito u razvijenim gospodarstvima. Od 1970. do 2012. udio usluga u BDP-u u zemljama OECD-a porastao je sa 53% na 71%.

Nove tehnologije i “pametni” strojevi ne samo da istiskuju brojne tipove radnika u proizvodnom i uslužnom sektoru; oni također olakšavaju unaprjeđenje novih poslovnih modela u kojima pojedinci rade (uglavnom slabo plaćene uslužne) poslove unutar neodređenih mreža, umjesto da rade kao predani zaposlenici u strukturiranim organizacijama.

Rastuća uznemirenost

Primjerice, Uber usluge za dijeljenje vožnje trenutno imaju 162.000 aktivnih vozača samo u SAD-u i istiskuju tradicionalne taksi usluge. Startup tvrtka Handy nada se da će njena aplikacija postići sličan uspjeh u povezivanju klijenata s nezavisnim izvođačima radova koji pružaju razne usluge u domaćinstvu. Uslijed tehnološkog napretka i globalizacije vrijednosnog lanca, radnici se moraju prilagoditi bilo putem promjene posla, relociranja, ili stjecanja novih vještina – izazov koji osobito teško pada starijim radnicima.

Neki ljudi – osobito oni koji su stekli cijenjene i fleksibilne vještine u ranom razdoblju života, kao i oni koji se već nalaze na jakim pozicijama kao posljedica naslijeđenog bogatstva – mogu napredovati u tom novom gospodarstvu. Međutim, milijuni ostalih loše su pripremljeni za novo doba. Upravo njihova rastuća uznemirenost potiče uspon politike identiteta, u kojoj populistički vođe i pokreti apeliraju na etničku i vjersku solidarnost unatoč impersonalnim silama promjene.

Stranke lijevog centra suočene su s osobito teškim izazovom, dok njihove izborne baze mami antiimigracijska, šovinistička konkurencija. Rascjepkanost proizvodnje dodatno pogoršava situaciju, zajedno s intenziviranjem fiskalnih pritisaka, te se bore protiv tradicionalnog oslanjanja tih stranaka na kolektivnu nagodbu u cilju stvaranja sustava i politika koji osiguravaju građane od šokova i nesreća, samo dodatno pogoršavajući situaciju. Reakcija desnog krila na ovaj izazov prvenstveno se sastoji u raspuštanju države blagostanja – što bi ostavilo većinu građana izloženu gospodarskim šokovima i strukturnim promjenama. Za razliku od toga, progresivan odgovor mora uključivati jaku socijalnu politiku – uključujući osiguranje i zaštitu – kompatibilnu s novim tehnologijama i tipovima rada. To konkretno znači da, umjesto generalizirane socijalne zaštite, svaki građanin bi imao cjeloživotni pojedinačni budžet podrške i sigurnosti, dok bi se tražilo da korisnici koji udovoljavaju tim uvjetima za to pokažu inicijativu u odlučivanju kako se prilagoditi.

Glavna razlika između progresivne vizije društva poduprtog tim “građanskim računima” i konzervativnom idejom da pojedinačni građani stvaraju vlastite mirovinske račune, dobivaju studentske zajmove ili pokrivaju vlastito zdravstveno osiguranje je vezana uz ulogu javnog sektora. Ne samo da bi javni sektor preuzeo primarnu odgovornost za financiranje socijalne zaštite; javna politika bi također uobličila suradnju između vlade, poslodavaca i primatelja u cilju eliminiranja kopiranja i poboljšanja učinkovitosti i pravednosti.

Norveški primjer

Primjerice, cjeloživotni “obiteljski račun” omogućio bi plaćeni porodiljni dopust za oba roditelja, dječju skrb, te također omogućio vrijeme izbivanja s posla radi brige o bolesnim ili starijim članovima obitelji. To bi kombiniralo neka općenita pravila s financijskim doprinosima prilagođenim prihodima od strane države, poslodavaca i pojedinaca. “Račun namijenjen za učenje” odredio bi parametre za podršku obrazovanju, uključujući cjeloživotne prilike za stjecanje novih vještina i za podučavanje drugih tim vještinama.

Osnovni oblici takvog programa već postoje u brojnim zemljama. Norveška nudi 49 tjedana porodiljnog dopusta roditeljima uz primanje pune plaće ili 58 tjedana uz primanje 80% plaće. Oba roditelja moraju iskoristiti barem 10% tog plana, ali oni također mogu odabrati da žele prenijeti dio toga na korištenje kad njihova djeca počnu pohađati školu. Naravno, malo je bogatih zemalja poput Norveške; ali princip – uključujući podršku skrbi za starije – može se primijeniti na razdoblja od 30, 40 ili 50 tjedana.

Nesumnjivo, ovaj pristup neće na čaroban način riješiti sve izazove s kojima se trenutno suočavaju navedene zemlje. Fiskalna ograničenja će ostati dok će vlade i dalje financirati javna dobra. Odgovarajuće oporezivanje pojedinaca s visokim prihodima i tvrtki s visokom dobiti, zajedno sa snažnim i kontinuiranim nastojanjima za smanjenje izbjegavanja poreza postat će od još veće važnosti u cilju obrane dohodovne baze. A sindikati će i nadalje biti neophodni radi obrane interesa svojih članova.

Uloga socijalne demokracije

Usprkos tome, novi socijalni ugovor neophodan je u cilju razjašnjenja sve važnije uloge koju prioriteti i odgovornost pojedinca igraju u današnjem svijetu. Svaki građanin trebao bi se osjećati osnaženim, ne izoliranim niti napuštenim, usprkos globalizaciji i tehnološkim preobrazbama.

Takvim pristupom socijalna demokracija može opet potaknuti napredak, umjesto da ga guši politika identiteta i tržišni fundamentalizam. To bi poslužilo ne samo načelu socijalne pravde, nego i cilju podupiranja kvalificirane, sretne i zdrave radne snage koja je neophodna u uspješnom gospodarstvu.

© Project Syndicate, 2015. 

Komentirajte prvi

New Report

Close