Među desecima točaka prvoga saborskog zasjedanja nakon ljetne stanke pred sabornicima će se naći i prijedlog izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vlada ga je pripremila još ljetos, no do glasovanja će očito biti “oplemenjen” i dodatnim mehanizmom zaštite potrošača koji su inicirali iz HNB-a, a koji se odnosi na promjenjive kamatne stope.

Mogućnost da se pri podizanju kamate prijeđe u drugu banku bez plaćanja tzv. izlazne naknade među građanima koji je dosad nisu imali jer su kredit ugovorili prije 2010. ili je iznos veći od milijun kuna naišla je na opće odobravanje. Ona jest korak naprijed u zaštiti potrošača. No, od nje ipak ne treba očekivati čuda. U kontekstu zaštite potrošača to je evolucija, a ne revolucija. Građanima se daje (veća) mogućnost izbora samim time što ih se u trenutku poskupljenja kredita lišava troška naknade koji može “ubiti” računicu isplativosti za izbor povoljnije opcije (kreditnih uvjeta) na bankarskom tržištu. Odskora će, dakle, kreditno zaduženi građani u manjoj mjeri biti taoci jednoga sklopljenog ugovora o kreditu, no u vaganju isplativosti prelaska u drugu banku i ubuduće će se morati ukalkulirati troškovi ugovaranja drugog kredita.Koliko će se često klijenti banaka odlučivati za promjenu banke, teško je predvidjeti. U dijelu banaka ističu kako je konkurencija na hrvatskom tržištu i danas snažna, no nova pravila bit će dodatni korak u tom smjeru, to više što će se uvijek na tržištu naći banke koje žele ojačati svoje tržišne pozicije, pa će i u privlačenju klijenata biti agresivnije, uključujući i one koji su kreditima trenutno vezani uz konkurentske banke. S druge strane, inzistiranje na daljnjem povećanju transparentnosti u području kreditiranja potrošača i promjena kreditnih uvjeta (što je već neko vrijeme i pitanje primjene direktiva EU) proces je koji i mimo “pojeftinjenja” prelaska u drugu banku vodi k jasnijim i čvršće definiranim parametrima pri izmjenama kamatnih stopa, a time i smanjenju udjela diskrecijskoga odlučivanja. Ipak, za razliku od parametara poput regulatornoga troška koji su više-manje jednoznačni, neki drugi (poput prosječnog troška izvora banke za određenu valutu ili indikatora kreditnog rizika) to nisu. Tržišni parametri zasad ne sugeriraju da bi poticanje konkurencije olakšavanjem promjene banke moglo u skorije vrijeme rezultirati i padom kamataa. Ali time se stvara okvir koji tome pogoduje.