Johan Rockström

Johan Rockström

Direktor Instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena u Potsdamu

Njemački rok za potpuno napuštanje ugljena 2038. nije dovoljno ambiciozan

Sporo oslobađanje od ugljena u Njemačkoj, četvrtom po veličini gospodarstvu na svijetu, moglo bi odaslati signal ostalim članicama EU koje su ovisne o ugljenu da nema potrebe za žurbom, a zemlje poput Mađarske, Poljske i baltičkih država mogle bi čak krenuti putem renesanse ugljena.

Njemačka se sprema osloboditi ovisnosti o ugljenu. Prošle je godine vlada oformila povjerenstvo za ugljen s nezavidnim ovlaštenjem za donošenje odluke o tome kada će ta zemlja odbaciti ugljen. Povjerenstvo je u ovom trenutku postavilo rok za napuštanje ugljena do 2038. godine, a sa smanjenjem upotrebe ugljena mora se početi odmah. Promjena za koju se Njemačka sprema od ključne je važnosti i trebala se dogoditi već odavno.

Najvažnije pitanje koje se postavlja je hoće li to biti dovoljno za pružanje podrške smislenom napretku u globalnim naporima za ublažavanje klimatskih promjena. Sa znanstvenog je aspekta dobro poznato da ako svijet želi održati prosječan porast globalne temperature dobrano ispod 2°C u odnosu na vrijednosti iz predindustrijskog razdoblja, potrebno je poštivati "sigurnu" graničnu vrijednost navedenu u Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama iz 2015. godine. Sukladno tome, ne smije se premašiti razina od 500 do 800 milijardi tona emisija ugljičnog dioksida. Prema tekućim trendovima, za to bi trebalo biti potrebno samo 12 do 20 godina.

Deset novih elektrana
Umjesto toga, svijet treba pratiti putanju nazvanu "Zakon o emisiji ugljičnog dioksida", koji propisuje da se emisije CO2 moraju prepoloviti svakog desetljeća, sve dok za 30 do 40 godina od ovog trenutka ne postignemo cilj da živimo u globalnom gospodarstvu bez ugljika. Sve veći broj dokaza pokazuje da je postupanje sukladno zakonu o emisiji ugljičnog dioksida tehnološki izvedivo i privlačno s ekonomskog aspekta.

Tijekom tog postupka, ugljen, kao izvor energije koji najviše zagađuje, mora prvi biti napušten, a do razdoblja između 2030 i 2035. godine mora u potpunosti izaći iz globalnog energetskog miksa. To će biti osobito velik izazov za Njemačku. Iako su obnovljivi izvori energije zauzeli 40% tržišta električne energije, udio ugljena još uvijek je 38%. Odluka o postupnom ukidanju nuklearne energije, potaknuta nesrećom u nuklearnoj elektrani Fukushima 2011. godine, dovela je u Njemačkoj do značajnog energetskog jaza, kojega je djelomično ispunio ugljen.

Njemačka je nakon 2011. izgradila deset novih elektrana na ugljen, što ju je dovelo do ukupnog broja od 120 takvih elektrana. Stoga se ona nalazi na putu prema neispunjenju svog cilja do 2020. godine po pitanju emisija (40% smanjenje u odnosu na 1990.) te u slučaju izostanka odlučnog djelovanja, moglo bi se također dogoditi da ne ispuni svoj cilj do 2030. godine (55% smanjenje).

Slijede Kina i Indija?
Plan povjerenstva za ugljen smanjio bi emisije iz postrojenja na ugljen u Njemačkoj s trenutačnih 42 gigavata na 30 gigavata do 2022. godine te na 17 gigavata do 2030. To je smanjenje koje premašuje 50% tijekom jednog desetljeća, što je još ambiciozniji cilj od putanje koju je zacrtao zakon o emisiji ugljičnog dioksida, ali samo ako se ugljen ne zamijeni prirodnim plinom. Doista, kako bi postupno ukidanje ugljena funkcioniralo, ono će se trebati događati usporedno s povećanjem cijena ugljika.

Sporo napuštanje ugljena u Njemačkoj, četvrtom po veličini gospodarstvu na svijetu, moglo bi odaslati signal ostalim zemljama članicama Europske unije koje su ovisne o ugljenu da nema potrebe za žurbom. Zemlje poput Mađarske, Poljske i baltičkih država mogle bi se čak odlučiti krenuti putem renesanse ugljena. To bi dodatno oslabilo vodstvo EU u borbi protiv klimatskih promjena i njenu sposobnost za provedbu reforme u vlastitom sustavu trgovanja ugljikom.

Uvjereni da će se dugoročno nastaviti s upotrebom ugljena, ulagači bi nastavili s priljevom sredstava. Nadalje, američki predsjednik Donald Trump mogao bi citirati sporo djelovanje u Njemačkoj kao dokaz njenih dvostrukih standarda vezano uz klimatske promjene, pa čak i pokušati to iskoristiti kako bi opravdao, doduše sa slabim argumentom, vlastiti napor u smjeru oživljavanja američke industrije ugljena. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro mogao bi postupiti na sličan način. Australija, u kojoj je klimatska politika prožeta napetošću i očekuju se izbori, mogla bi također doći u iskušenje da poveća upotrebu ugljena.

Isto vrijedi i za Kinu i Indiju. Povrh toga, postalo bi nemoguće poštivati prag porasta temperature ispod 2°C te bi devastacija ulaskom u stanje nazvano "staklenik zemlja" potencijalno postala neizbježna. No, postoje dobri razlozi na osnovu kojih mislimo da se to neće dogoditi. Čak i ako rok do 2038. godine nije dovoljno ambiciozan, postupno ukidanje upotrebe ugljena neposredno prati zakon o emisiji ugljičnog dioksida.

Ako Njemačka provede sporazum postignut na papiru, ne bismo trebali podcjenjivati simboličnu vrijednost industrijaliziranog gospodarstva ovisnog o ugljenu koje određuje jasan datum prekida s upotrebom ugljena, a zaglavi se u planu njegovog kvantificiranog postupnog ukidanja. Ovo potonje, zajedno s definitivnim kratkoročnijim ciljevima, signaliziralo bi ulagačima da mogu s povjerenjem ulagati u alternativne izvore energije. 

Pozitivan utjecaj tržišta
Ova bi dinamika mogla dobrano ubrzati tempo prestanka korištenja ugljena u Njemačkoj. Klauzula u sporazumu stvara potencijal za raniji prekid upotrebe ugljena. Naposljetku, najvažnija roba 2018., koja je ostvarila najbolje rezultate, bile su europske dozvoljene količine emisija. Dopuštene emisije namijenjene su za smanjivanje konkurentnosti ugljena, a od njihovih se cijena očekuje da će se tijekom sljedeće godine ili tijekom sljedeće dvije godine udvostručiti.

Fondovi za omeđivanje rizika i ostali ulagači već su na to obratili pažnju. Krajnji rok po pitanju upotrebe ugljena u Njemačkoj pojačao bi povjerenje u to da će se vrijednost dopuštenih emisija nastaviti povećavati, stvarajući pozitivan sustav povratnih informacija rastućih cijena. Ako se tome doda strmoglavi pad cijene energije vjetra i sunca, nije nerealno zamisliti da će sama tržišta pridonijeti znatno bržem odustajanju od ugljena nego što bi to bio slučaj s bilo kojom politikom. 

Koautor članka Owen Gaffney je analitičar globalne održivosti na Institutu za istraživanje utjecaja klimatskih promjena u Potsdamu i u Stockholmskom Centru za održivost

© Project Syndicate, 2019.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!