Ako bilo tko želi dokaz da nismo u mentalnom i političkom svijetu međuratne Velike depresije, njemački izborni rezultat i njihov ishod, stabilna vlada desnog centra, trebao bi biti konačan dokaz. U međuratnoj Njemačkoj depresija je uništila njemačku demokraciju i dovela do Hitlerova porasta moći i dolaska nacionalsocijalista na vlast. U današnjoj Njemačkoj, u uvjetima najteže gospodarske krize od Drugoga svjetskog rata, proizveden je reizbor u Frau Merkel. Konvencionalna mudrost tvrdi da su sadašnje stranke i političari kažnjeni od birača u vrijeme ekonomskih nevolja. Ali tijekom kampanje nije bilo dvojbe o položaju ili popularnosti kancelarke Angele Merkel. Međuratna depresija je dovela do raspada liberalne ekonomije i političkih vrijednosti. U Njemačkoj u 2009. ne samo da nije bilo ljuljanja prema političkom ekstremizmu nego nije bilo znakova bilo kakve podrške radikalnoj desnici. U izborima za regionalne parlamente male su radikalne desne stranke (koje nikada nisu bile obilježje nacionalne politike) jednostavno nestale. Pravi pobjednik kampanje uz glasove koji su skočili do 14,5 posto i mjesto u parlamentu koje će odrediti oblik nove koalicijske vlade je FDP, nasljednik klasičnoga njemačkog liberalizma. Kampanju je temeljio na obećanju smanjenja poreza i deregulaciji radi poticanja gospodarskog rasta kako bi Njemačka izašla iz ekonomske krize.

Socijalni mir
Pravi gubitnici izbora su socijaldemokrati, uz pad potpore od 11 posto koja je bez presedana u vrlo stabilnoj povijesti njemačkog izbornog ponašanja. Neki su s lijeve strane tvrdili da je SPD-ov katastrofalan rezultat bio rezultat prebliskog angažmana s liberalizmom i deregulacijom. Prema tom gledištu, stranka sada plaća cijenu za kancelara Gerharda Schrödera, odnosno za njegove pokušaje privredne reforme početkom 2000. godine. Čini se vjerojatnijim da je ta stranka bila kažnjena za negativnosti s kojima je pokušala predstaviti ishod izbora (koaliciju desnog centra), a predstavila ga je kao prijetnju socijalnom miru u Njemačkoj. U međuratnoj krizi demokracije sudjelovanje na izborima je skočilo kao pokušaj birača da protestiraju protiv onoga što su radikalne stranke predstavile kao “sustav”. U Njemačkoj u 2009. sudjelovanje na izborima palo je za 5 posto, na 72,5 posto. Birači koji su bili razočarani politikom jednostavno su mislili kako nema razloga da glasuju. Jedina točka koja je zajednička s međuratnim rezultatima čini se da je ekonomska kriza koja je tada kao i sada ojačala radikalnu ljevicu. Ali koja je razlika! Tada je postojala snažna komunistička partija, blisko usklađena s interesima i politikom SSSR-a. Sada stranka protesta nedvosmisleno spada među povijesne gubitnike, podupiru je na istoku Nijemci koji su nostalgični za planskom ekonomijom i društvom državnog socijalizma, a na Zapadu, kritičari i SPD-ovci koji su izgubili borbu za moć sa Gerhardom Schröderom. To je stranka bez koherentnog programa. Ali ujedno i svjedočanstvo o odgovornosti i zrelosti njemačkog naroda koji je to pokazao tako da je savez nezadovoljnika privukao tek 12 posto glasova. Iako izbori nisu očita pobjeda protiv političkog i ekonomskog radikalizma, jednako pogrešno bi bilo protumačiti ih kao pobjedu slobodnog tržišta. Tijekom cijele kampanje prisutan je bio jeziv stupanj konsenzusa o poželjnosti središnjih značajki izrazito europskih i, konkretnije, njemačkog sustava vrijednosti. Što su te vrijednosti? Socijalna tržišna ekonomija, a ne raspušten tržišni kapitalizam, izvozno gospodarstvo izgrađeno na velikoj i tehnički inovativnoj proizvodnoj bazi, velika mreža malih i srednjih poduzeća, često u vlasništvu obitelji, a koja su otvorena globalnom gospodarstvu, osjećaj odgovornosti prema okolišu i sumnja prema financijski upravljanom anglo-saksonskom stilu korporativne globalizacije i kapitalizma. I zaista, osjećaj da je Njemačka propustila priliku pokazati jedinstvenu snagu “njemačkog modela” bio je ključ za žalbu protiv dotadašnjeg rada Angele Merkel. No ona je neprestano ponavljala kako je zauzela snažan stav protiv bankarskih pozicija.

Dinamičan rast
U sljedećim godinama vjerojatno je da će njemačka vlada biti glasnija u europskim i globalnim debatama. Vjerojatnije je da će predstaviti njemački model kao nešto što više odgovara svijetu nakon financijske krize. Financijska aktivnost je koncentrirana uglavnom na ono što Europljani nazvaju “anglo-saksonska” ekonomija: predstavljaju je Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, kao i nekoliko malih zemalja koje su katastrofalno pokušale replicirati taj financijski model, odnosno Island i Irska. Ali tržišta u nastajanju koja su pogon globalizacije početkom 21. stoljeća imaju sličnu mješavinu izvozne orijentacije i istaknutu industrijsku bazu malih i srednjih poduzeća koja su često u vlasništvu obitelji. Njihov je problem danas što pokušavaju pomiriti dinamičan rast i socijalnu koheziju, što je Njemačka riješila u prošlosti. Odgovor na te probleme je njemački socijalni model. U svijetu 21. stoljeća modeli društvene organizacije najprije moraju uvjeravati, radije nego pobjeđivati. Svijet traži lokalna ili nacionalna rješenja za globalne probleme. Frau Merkel je pobijedila na izborima jer je ona jedina formulirala jasan odgovor na te probleme.

© Project Syndicate, 2009.

Harold James i Mary Robinson
H. James profesor je povijesti i međunarodnih poslova pri školi Woodrow Wilson Sveučilišta Princeton, M. Robinson bivša je predsjednica Irske