Nitko ne zna je li postojeća razina integracije eurozone dugoročno održiva

Autor: Tajana Štriga , 26. rujan 2017. u 22:00

Prema prijedlogu francuskog predsjednika Macrona, zajednički proračun eurozone za koji se zalaže imao bi dvojaku ulogu: s jedne strane podupiranje investicija u najnerazvijenijim regijama eurozone, a s druge odgovaranje na pad ekonomske aktivnosti u slučaju potrebe.

Često imamo priliku u medijima pročitati napise o "Europi sa dvije brzine" ili razlici između razvijenijih i manje razvijenih zemalja članica unutar eurozone.  

Čini se kako rasprave o istom uvijek eskaliraju u jeku krize i generalno nepovoljnih ekonomskih i političkih zbivanja, dok se u fazi ekspanzije i optimizma, u kojoj smo trenutno, te razlike uvelike zanemaruju. Ipak, to ne znači da razlike ne postoje i trenutno. S jedne strane imamo razvijenije zemlje članice eurozone kao što su Njemačka, Austrija, Francuska i zemlje Beneluxa, te u ovom kontekstu manje razvijene zemlje kao što su Portugal, Španjolska, Italija, Cipar te u konačnici Grčka. Pritom je podjela između zemalja određena velikim razlikama u standardu života koje još uvijek prevladavaju. 

Različit životni standard
Ukoliko razliku u životnom standardu promatramo kroz indikator bruto domaćeg proizvoda (BDP) po stanovniku, možemo vidjeti kako razvijenije ekonomije eurozone imaju čak 2 do 2,5 puta veći bruto domaći proizvod po stanovniku u odnosu na one manje razvijene.  Razlike su očite i kod ostalih pokazatelja životnog standardna stanovništva kao što je primjerice stopa nezaposlenosti. Naime, nezaposlenost se unutar eurozone kreće od minimuma od 4,1% koliko trenutno bilježi Njemačka, preko 18,8% koliko iznosi u Španjolskoj, pa sve do 23,4% u Grčkoj. 

Bez manevarskog prostora
Sve zemlje koje su pogođene visokim stupnjem nezaposlenosti pate i od izuzetno visokih stopa nezaposlenosti mladih koji se potom odseljavaju u druge zemlje u potrazi za poslom, a što posljedično dovodi do nedostatka kvalificirane radne snage u kasnijem razdoblju te ima negativne implikacije na razvoj tih ekonomija i mogućnosti konvergencije razvijenijim ekonomijama unutar eurozone. Pritom članice eurozone nemaju mogućnost odgovora na lokalne šokove u ekonomiji putem mjera monetarne politike.

Potonje već neko vrijeme predstavlja poteškoću za Europsku centralnu banku (ECB) koja je s jedne strane suočena s ekonomijama kojima više nije potreban monetarni stimulans dok s druge strane i dalje postoje ekonomije unutar eurozone čiji bi oporavak bio ugrožen bez njezine potpore.  Naime, bez instrumenta monetarne politike na raspolaganju, zemljama članicama eurozone preostaju jedino mjere fiskalne politike koje bi stimulirale gospodarstvo. Ipak, upravo najugroženije zemlje imaju najviše razine javnog duga te im potreba za snažnom fiskalnom konsolidacijom u najmanju ruku onemogućava manevarski prostor u području fiskalne politike. 

Zajednička fiskalna tijela
U skladu s navedenim, unutar eurozone su se javile ideje o uspostavljanju zajedničke fiskalne politike koja bi bila u mogućnosti poduprijeti pojedine ekonomije i regije u situaciji negativnih šokova te tako olakšati pritisak na ECB. Prema prijedlogu francuskog predsjednika Macrona, zajednički proračun eurozone za koji se zalaže imao bi dvojaku ulogu: podupiranje investicija u najnerazvijenijim regijama eurozone, te odgovaranje na pad ekonomske aktivnosti u slučaju potrebe.  

U svakom slučaju postavlja se pitanje je li postojeća razina integracije eurozone dugoročno održiva. Jedna strana to pitanje želi riješiti kroz još dublju integraciju i usvajanje zajedničkih fiskalnih tijela dok se istovremeno na političkoj sceni najrazvijenijih ekonomija pojavljuju turbulencije u vidu pojave takozvanih "euroskeptičnih" stranaka koje smatraju kako već i sada daju plaćaju previše za očuvanje stabilnosti eurozone.

Komentirajte prvi

New Report

Close