Ni na koji način ne može doći do sretnog Grexita

Autor: Jean Pisani-Ferry , 04. ožujak 2015. u 22:00

Europski građani zasigurno bi reagirali na povlačenje neke zemlje ili izbacivanje iz eurozone time što bi počeli gledati tu valutu drugim očima. Pitanje gdje će se euro zadržati postalo bi relevantnim.

Nakon niza dana napetih rasprava, nova vlada u Ateni postigla je sporazum sa svojim vjerovnicima u eurozoni koji uključuje paket hitnih reformi i četveromjesečno produženje programa financijske pomoći. Ali, unatoč europskom kolektivnom uzdahu olakšanja, taj kompromis ne isključuje potrebu za daljnjim odlučnim pregovorima o novom programu financijske pomoći koji bi trebao biti uveden do kraja lipnja.U svakim pregovorima, ključna varijabla koja utječe na ponašanje sudionika, te stoga i na sam ishod, je koliko bi neuspjeh postizanja sporazuma koštao svaku od pregovaračkih strana.

U ovom slučaju, pitanje je troškova grčkog izlaska iz eurozone (Grexita) – mogućnosti o kojoj se naširoko raspravljalo u medijima tijekom nedavnih pregovora, sa znatnim nagađanjima vezano uz stajališta različitih igrača, osobito stajališta grčke i njemačke vlade. Iz grčke perspektive, napuštanje eura bilo bi zaista uznemirujuće, što objašnjava činjenicu da je ono dobilo tako malu podršku u toj zemlji. Ali što je s troškovima Grexita za ostatak eurozone? Od kad je to pitanje prvi put postavljeno 2011.-2012. naišlo je na dva oprečna odgovora. 

Teorija balasta ili domina?
Prema jednom stajalištu – nazvanom domino teorija – izlazak Grčke iz eurozone imao bi za posljedicu nedoumice na tržištima koja bi se odmah počela pitati tko je sljedeći. Sudbina ostalih zemalja bila bi dovedena u pitanje, kao što se dogodilo tijekom azijske krize 1997.-1998. ili europske krize državnih dugova 2010.-2012. Mogao bi uslijediti raspad eurozone. Prema drugom stajalištu – često nazvanom teorija balasta – eurozona bi zapravo ojačala povlačenjem Grčke. Monetarna zajednica otarasila bi se problema koji se stalno ponavlja i odluka eurozone da dozvoli ili pozove Grčku na odlazak osnažila bi kredibilitet njenih pravila.

Tvrdi se da se niti jedna zemlja ne bi više usudila ucjenjivati svoje partnere.  Godine 2012. domino teorija izgledala je toliko realistično da su zemlje vjerovnici odbacile opciju Grexita. Nakon razmišljanja i mozganja tijekom ljeta, njemačka kancelarka Angela Merkel otišla je u Atenu i izrazila svoje "nade i želje" da će Grčka ostati. Ali danas je situacija drugačija. Tržišne tenzije znatno su popustile; Irska i Portugal nisu više pokrivene programima pomoći; financijski sustav eurozone ojačan je uslijed odluke o formiranju bankarske unije; i instrumenti upravljanja krizom također su u funkciji. Lančana reakcija potaknuta Grexitom bila bi znatno manje vjerojatna. Ali iz toga ne proizlazi da bi gubitak bio bezopasan. Postoje tri razloga zbog kojih bi Grexit ozbiljno oslabio Europsku monetarnu uniju. Prvi i najvažniji je da bi Grexit opovrgnuo prešutnu pretpostavku da je sudjelovanje u euru neopozivo.

Istina, povijest nas uči da nijedna obveza nije neopoziva: prema Jensu Nordvigu iz tvrtke Nomura Securities od početka devetnaestog stoljeća došlo je do 67 raskida monetarnih unija. Bilo kakav izlazak iz eurozone povećao bi primijećenu vjerojatnost da bi ostale zemlje prije ili kasnije mogle učiniti isto.Drugo, jedan izlazak opravdao bi one koji smatraju euro samo sporazumom ojačane fiksne tečajne stope, a ne istinskom valutom. Povjerenje u američki dolar temelji se na činjenici da nema razlike između dolara čuvanog u banci u Bostonu i onoga čuvanog u banci u San Fransciscu. Ali nakon krize 2010.-2012. to više ne vrijedi za euro. Financijska rascjepkanost povukla se, ali nije isčeznula, što znači da zajam tvrtki u Austriji ne nosi potpuno istu kamatnu stopu kao zajam istoj tvrtki na drugoj strani talijanske granice. Kritičari poput njemačkog ekonomista Hansa-Wernera Sinna specijalizirali su se za praćenje izloženosti riziku od raspada eurozone.

Neopoziva podorzivost
Ništa od prethodno spomenutog trenutno nije pogubno, uslijed inicijativa poduzetih tijekom posljednjih godina; ali bilo bi pogrešno pretpostaviti da se puno povjerenje vratilo. Europski građani zasigurno bi reagirali na povlačenje neke zemlje (ili izbacivanje) iz eurozone time što bi počeli gledati tu valutu drugim očima. Pitanje gdje će se euro zadržati postalo bi relevantnim. Domaći i strani ulagači pomno bi ispitali bi li vrijednost sredstava bila obuhvaćena raspadom monetarne unije. Vlade bi postale sumnjičavije vezano uz rizike kojima ih njihovi partneri potencijalno izlažu. Zaista, podozrivost bi postala neopoziva i zamijenila bi vjerovanje u neopozivost eurozone.

Neizbježno plaćanje
Naposljetku, jedan izlazak natjerao bi europske kreatore politika na formaliziranje njihovih do sad nepisanih i čak nedefiniranih pravila raskida. Onkraj generalnih načela međunarodnog prava – primjerice, ono što je važno u odlučivanju denominacije monetarnog sredstva nakon raskida su zakon koji regulira osnovni ugovor i pripadajuća jurisdikcija – nema dogovorenih pravila vezano uz odlučivanje oko provedbe konverzije u novu valutu. Grexit bi nametnuo obvezu da se definiraju ta pravila, te da se razjasni koliko vrijedi euro, ovisno o tome gdje se drži, tko ga drži i u kojem obliku. Zaista, to ne bi samo doprinijelo tome da rizik od raskida bude lakše zamisliti; također bi ga učinilo znatno konkretnijim. Ništa od gore navedenog ne znači da bi članovi eurozone trebali biti spremni platiti što god bilo potrebno da se Grčka zadrži u eurozoni. To bi očito značilo predaju. Ali ne bi trebali niti imati bilo kakvih iluzija: ne može ni na koji način doći do sretnog Grexita. 

© Project Syndicate, 2015.

Komentirajte prvi

New Report

Close