Jesu li sjajna američka sveučilišta i dalje nepokolebljivi čuvari znanja, vodeće sile tehnološkog napretka i prva stepenica prema budućnosti kao što su nekad bila? Ili su djelomično postala beskrupulozni ortaci sve lakomije gospodarske elite?Pred sam kraj dokumentarca Charlesa Fergusona “Inside Job”, za koji je nagrađen Oscarom, autor intervjuira nekoliko vodećih ekonomista te ih ispituje o njihovoj ulozi plaćenih navijača za prekomjerno poduzimanje rizika financijskog sektora i neopravdane prakse netom uoči izbijanja krize 2008. godine. Naime, neki od tih uglednih akademika primili su značajne svote za promicanje interesa velikih banaka i ostalih tvrtki iz financijskog sektora. Kako Ferguson prikazuje u spomenutom filmu, a i svojoj najnovijoj trezvenoj knjizi “Predator Nation” (Nacija predatora), mnoge od tih isplata još se i danas drže u tajnosti.

Banke predatori
Predacijsko ponašanje sasvim je prikladan naziv za aktivnosti ovih banaka. Budući da bi njihova propast predstavljala traumu za ostatak gospodarstva, one dobivaju jedinstvenu zaštitu, primjerice, posebne uvjete kreditiranja kod središnjih banaka i blaži regulacijski nadzor (mjere koje su u posljednje vrijeme predviđene ili najavljene u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Švicarskoj). Kao posljedica toga, vodeći ljudi tih banaka imaju poticaj odvažiti se na velike rizike, među kojima su i aktivnosti nevjerojatno nalik kockanju. Kada sve ide kako treba, bankari od toga imaju koristi, dok su nepovoljni rezultati tuđi problem. Ovo je netransparentna i opasna shema poticaja pod državnom paskom, koja u konačnici uključuje velike transfere od poreznih obveznika do nekolicine vodećih ljudi financijskog sektora.Kako bi se zaštitila trajnost ove sheme, svjetske megabanke političarima uplaćuju goleme svote novca. Na primjer, izvršni direktor JPMorgan Chasea Jamie Dimon nedavno je pred Američkim senatskim odborom za bankarstvo posvjedočio o prividnom krahu upravljanja rizicima koji je njegovoj tvrtki nanio trgovinski gubitak koji se procjenjuje na sedam milijardi dolara. Prema procjenama na OpenSecrets.org, JPMorgan Chase, najveća američka holding banka, u 2011. potrošila je gotovo osam milijuna dolara na političke donacije, a Dimon i njegova tvrtka najviše su novca donirali upravo senatorima u spomenutom odboru. Nije nikakvo iznenađenje stoga što su pitanja tih senatora bila iznimno blaga, a čini se da se JPMorganu isplatila i opća lobistička strategija: “Istrage” o neodgovornom upravljaju prijetećem po cijeli sustav vjerojatno će ostati na tek pukom zadovoljavanju forme. Uz ovakvu političku strategiju, globalne megabanke također vode sofisticirane operacije dezinformacija i propagande radi stvaranja privida ugleda za poticaje koje primaju. A tu u cijelu priču ulaze sveučilišta. Na nedavno održanom okruglom stolu Komisije za trgovanje robnim terminskim ugovorima (CFTC) predstavnik bankarskog sektora koji je sjedio pored mene naveo je citat iz članka jednog istaknutog profesora financija sa Stanforda kao argument svog stava protivnog određenoj stavci zakona o regulacijskim institucijama.

Utjecaj autoriteta
Taj bankar zanemario je spomenuti da je spornom profesoru za sporni članak plaćeno 50.000 dolara od strane lobističke skupine pod nazivom Securities Industry and Financial Markets Association (SIFMA). (Profesor Darrell Duffie priznao je koliko su mu platili i cijeli iznos donirao u humanitarne svrhe.)Zašto bismo takve radove shvaćali ozbiljno, to jest ozbiljnije od bilo koje druge plaćene savjetodavne usluge, primjerice nekog odvjetničkog ureda ili nekog drugog tko radi za ovu industriju? Po svoj prilici odgovor bi bio da je sveučilište Stanford iznimno prestižno. Kao institucija napravilo je neke sjajne stvari. A i ima najbolje predavače na svijetu. Dakle, kada profesor napiše članak u ime neke industrijske grupacije cijela industrija ima koristi od imena i ugleda toga sveučilišta (a u određenom smislu to i unajmljuje). Naravno, tako je i bankar na okruglom stolu CFTC-a naglasio riječ “Stanford” kada je citirao spomenuti članak. (Nemam namjeru kritizirati to sveučilište. Treba spomenuti da su neki drugi profesori sa Stanforda, kao što je Anat Admanti, među najglasnijim borcima za reformu u pogledu ove prakse.) Ferguson vjeruje da je ovaj oblik akademskog “konzaltinga” izmakao kontroli. Slažem se s njim, ali bit će iznimno teško zauzdati ga sve dok su sveučilišta i banke “prevelike za propast” toliko međusobno isprepletene.U tom kontekstu, neizmjerno me razočarao intervju kojega sam nedavno pročitao u The Wall Street Journalu s Leejem Bollingerom, dekanom sveučilišta Columbia. Bollinger je također jedan od direktora Banke saveznih rezervi New Yorka, kojega je na taj položaj imenovao Odbor guvernera saveznog sustava s ciljem zastupanja javnog interesa.

Neakademski rječnik
U svom očito prvom intervjuu, odnosno javnoj izjavi o pitanjima bankarske reforme (ili financija uopće), Bollingerov glavni stav bio je da bi Dimon trebao nastaviti mandat u upravnom odboru newyorške Banke saveznih rezervi. Upotrijebio je iznenađujuće neakademski jezik rekavši da bi “blesani” koji smatraju da bi Dimon trebao podnijeti ostavku ili biti zamijenjen “imaju krivu percepciju” o tome kako sustav doista funkcionira. Trenutno pokušavam uvjeriti Odbor guvernera da bi Dimona trebalo smijeniti. Gotovo 37.000 ljudi potpisalo je peticiju za to na stranici on-line petition at change.org, a optimističan sam u vezi skorašnjeg sastanka s višim dužnosnicima toga odbora u Washingtonu na kojemu bismo trebali raspraviti ovo pitanje. Napisao sam i detaljan članak u kojemu osporavam Bollingerov stav. Nadam se da će on, u duhu otvorenog akademskog dijaloga, na neki način javno odgovoriti, bilo u pisanom obliku ili pozivom na raspravu. Trebaju nam javno popraćeni razgovori o tome kako reformirati nezdravu vezu sveučilišta i subvencioniranih globalnih financijskih institucija kao što je JPMorgan Chase.

© Project Syndicate, 2012.
www.project-syndicate.org

Simon Johnson, bivši glavni ekonomist pri MMF-u, suosnivač je vodećega ekonomskog bloga http://BaselineScenario.com, profesor na MIT Sloanu, suradnik Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju i s Jamesom Kwakom suautor knjige ‘Požar u Bijeloj kući: osnivači, državni dug i zašto bi nam to trebalo biti važno’