Nestalo je uzbuđenje, zemljama u razvoju treba novi model rasta

Autor: Dani Rodrik , 23. studeni 2014. u 22:00
PD

Zemlje u razvoju započinju s deindustrijalizacijom i sve više ovise o uslugama na znatno nižim razinama dohotka nego u razvijenim zemljama – taj fenomen nazivam preuranjenom deindustrijalizacijom

Globalna je rasprava o rastu zemalja u razvoju nedavno doživjela nagli zaokret. Uzbuđenje i strka koja je posljednjih nekoliko godina vladala oko brzog dostizanja naprednih gospodarstava danas je nestala.

Malo je ozbiljnih analitičara koji i dalje vjeruju da će se spektakularno izjednačavanje azijskih gospodarstava, te nešto manje spektakularan razvoj u Južnoj Americi i Africi, moći održati u sljedećih nekoliko desetljeća. Niska kamatna stopa, visoki troškovi robe, brza globalizacija i stabilnost u razdoblju nakon Hladnog rata koji su pratili ovo iznimno doba vjerojatno neće opstati.

Upravo smo shvatili još nešto: zemljama u razvoju treba novi model rasta. Nije problem samo u tome što se moraju odviknuti od ovisnosti o neizvjesnom dotoku kapitala i procvatu tržišta robe, zbog čega su često bile izložene udarima i krizama. Što je još važnije, izvozna industrijalizacija, povijesno gledano najsigurniji put prema bogatstvu, možda je došla svome kraju. Još od doba industrijske revolucije industrijska je proizvodnja bila ključ brzoga gospodarskog rasta. Države koje su Veliku Britaniju u tome sustigle, a na kraju i prestigle, poput Njemačke, SAD-a i Japana, to su postigle razvojem proizvodnih industrija.

Globalni nabavni lanci

Nakon Drugog svjetskog rata nastupila su dva vala brze gospodarske konvergencije: u rubnim zemljama Europe tijekom pedesetih i šezdesetih i u istočnoj Aziji nakon šezdesetih. Oba su vala bila utemeljena na industrijskoj proizvodnji. Kina, koja se pokazala kao arhetip ove strategije raste od sedamdesetih do danas, koristila se dobro isprobanim putem. Međutim, industrijska proizvodnja danas nije ono što je nekoć bila. Postala je kapitalno intenzivnija, usmjerenija na vještine, s nemogućnošću da obuhvati priljev značajne radne snage sa sela.

Iako su globalni nabavni lanci olakšali pristup proizvodnji, smanjili su dobit u pogledu dodatne vrijednosti koja se stvara na domaćem tržištu. Mnoge tradicionalne industrijske grane, kao što su tekstilna industrija i industrija čelika, vjerojatno će doživjeti pad globalnog tržišta i prevelik kapacitet zbog promjena u potražnji i ekoloških pitanja. Mana kineskoga uspjeha jest ta što je mnogim drugim državama znatno teže u proizvodnji uspostaviti išta opsežnije od niše. Uslijed toga, zemlje u razvoju započinju s deindustrijalizacijom i sve više ovise o uslugama na znatno nižim razinama dohotka nego u razvijenim zemljama – taj fenomen nazivam preuranjenom deindustrijalizacijom. Mogu li uslužne industrije preuzeti nekadašnju ulogu proizvodnje? Usluge već čine krupan dio BDP-a zemalja u razvoju, čak i u državama s niskom stopom dohotka gdje je poljoprivreda bila vrlo važna. Mladi radnici koji napuštaju poljoprivredna zemljišta i odlaze u gradove sve više preuzimaju urbana radna mjesta u uslužnome sektoru, a ne u proizvodnji.

Premještanje radne snage

Usto, međunarodna trgovina uslugama dosad se širila brže nego trgovina robom. Među optimistima su Ejaz Ghani i Stephen D. O’Connell iz Svjetske banke, koji u svojem nedavno objavljenom rastu tvrde da bi uslužne industrije mogle biti eskalator rasta te tako preuzeti ulogu koju je obično imala proizvodnja. Posebno su pokazali da se među uslugama odnedavno zamjećuje “bezuvjetna konvergencija” u proizvodnji. To znači da su države koje su najdalje od globalne granice radne proizvodnje zabilježile najbrži rast produktivnosti usluga. To bi bile vrlo dobre vijesti, ali postoje razlozi za oprez. Dokazi u radu Ghanija i O’Connella obuhvaćaju podatke koji kreću od ranih devedesetih, kada su zemlje u razvoju doživljavale gospodarsku konvergenciju potaknutu priljevom kapitala i neočekivanom dobiti na tržištima robe.

Nije jasno obuhvaćaju li i druga razdoblja. U dvama su aspektima usluge različite od proizvodnje. Prvi je taj što se nekim segmentima usluga može trgovati i postaju sve važniji u globalnoj trgovini, a obično je riječ o sektorima s izrazito naglašenim vještinama koje zapošljavaju razmjerno malo običnih radnika. Bankarski sektor, financije, osiguranja i druge poslovne usluge, uključujući informatiku i komunikacijsku tehnologiju, iznimno su produktivne aktivnosti u kojima su plaće visoke. Mogle bi poslužiti kao eskalatori rasta u gospodarstvima u kojima je radna snaga na odgovarajući način osposobljena.

Međutim, gospodarstva u razvoju obično raspolažu radnom snagom koja je većinom nisko razvijenih vještina. U takvim gospodarstvima usluge kojima se trguje ne mogu pokriti više od malog postotka dostupne radne snage. Upravo zato unatoč silnome uspjehu sektor informatike i komunikacijske tehnologije u Indiji nije glavni pokretač gospodarskog rasta. Za razliku od njega, tradicionalna proizvodnja mogla bi ponuditi velik broj radnih mjesta radnicima koji napuštaju poljoprivredna imanja, i to po proizvodnim razinama koje su tri do četiri puta više od poljoprivrede. U današnjim zemljama u razvoju višak se radne snage premješta u usluge kojima se ne trguje i to s vrlo niskom razinom produktivnosti, kao što su maloprodaja i kućni poslovi. U načelu bi mnoge od tih djelatnosti mogle imati koristi od poboljšanja tehnologije, organizacije i konkretnije formalizacije. No evo i druge razlike između usluga i proizvodnje.

Izvoznu uspjesi

Djelomična dobit od proizvodnje u djelatnostima kojima se ne trguje na kraju sama sebe ograničuje jer se djelatnosti individualnih usluga ne mogu širiti a da protiv sebe ne okrenu uvjete prodaje – da ne smanje cijene i profitabilnost. U proizvodnji bi se male zemlje u razvoju mogle razviti na temelju nekoliko izvoznih uspjeha i postupne diferencijacije – danas majice, pa ona dijelovi za televizore i mikrovalne pećnice, i tako dalje lancem vještina i vrijednosti. Za razliku od toga, u uslugama, gdje je veličina tržišta ograničena domaćom potražnjom, daljnji uspjeh ovisi o komplementarnim i istodobnim povećanjima proizvodnje u ostatku gospodarstva. Usmjerenje na nekoliko sektora ne donosi brzu korist. Rast se, stoga, mora oslanjati na znatno sporije prikupljanje gospodarskih mogućnosti u obliku ljudskoga kapitala i institucija. Zato sam i dalje skeptičan da bi uslužni model mogao dovesti do brzog rasta i dobrih radnih mjesta onako kao što je to proizvodnja nekoć mogla. Čak i ako su tehnološki optimisti u pravu, teško je vidjeti kako će to zemljama u razvoju omogućiti da održe onu vrstu rasta kakvu su iskusile u proteklih nekoliko desetljeća.

© Project Syndicate, 2014.

Komentirajte prvi

New Report

Close