Nakon što je u siječnju 2000. godine uhićen, Miroslav Kutle je dobar dio života do današnjih dana proveo što u pritvoru što u sudnicama. I to sve na račun poreznih obveznika, budući da niti u jednom od brojnih sudskih postupaka koje je protiv Kutle pokrenulo državno odvjetništvo, do danas nije donesena pravomoćna presuda, osim nekoliko oslobađajućih. Osim što su hrvatski građani plaćali posrnulom tajkunu stan i hranu, podmirivali su iz svojih poreznih izdataka i troškove njegove obrane, plaće sudaca, naknade sudskim vještacima, a na kraju, iako ne i manje važno, plaće državnih odvjetnika čije je posao sve ove godine bio da na sudu dokažu krivnju osobi protiv koje su pokrenuli desetak postupaka. Uz sve to Kutle bi mogao, a njegova obrana to i najavljuje, tražiti od države i odštetu za vrijeme provedeno po pritvorima.

Euforični tužitelji
Zašto je tako možda najbolje pokazuje obrazloženje koje je Vrhovni sud naveo u odluci kojom odbija žalbu tužiteljstva na raniju oslobađajuću presudu Kutli i ostalima u slučaju malverzacija u Dioni i bjelovarskom Univerzalu. Vrhovni sud je izričito naveo kako je slučaj pao zbog neprecizno, odnosno loše sastavljene optužnice. “Sud se mora držati optužnice i nije na njemu da istražuje zašto je optužnica tako sastavljena”, navodi se u odluci. Priča je, dakle, od početka krenula krivo. Nakon što je Kutle prvi put uhićen, što se poklopilo s odlaskom tadašnjeg HDZ-a sa vlasti, u javnosti je nastala svojevrsna euforija, koja je ovog poduzetnika označila glavnim zlom i paradigmom hrvatske privatizacijske pljačke. Tih je godina i jedna danas aktualna sindikalna čelnica rekla kako Kutlu zbog onoga što je učinio trebalo objesiti na Trgu Bana Jelačića. S druge strane, Kutle, kojeg je već ranije i HDZ izbacio iz članstva, u svojoj obrani navodi kako se protiv njega vodi politički proces i hajka iz različitih političkih centara moći. Zaista, povelik je popis tvrtki koje su bankrotirale zbog Kutlinih poslovnih poteza i izvlačenja novca iz tvrtki: Diona, Dalma, Univerzal, Jadrantekstil, Koteks, Tisak, KIM, OTP Karlovac, Mirna Rovinj… Jedino je Slobodna Dalmacija izmakla stečaju jer je država preuzela njezine dugove, ali i dan danas ta izdavačka kuća posluje sa poteškoćama. Pitanje koje se postavlja je može li se Kutli dokazati da je sve te tvrtke, a i njihove radnike upropastio s namjerom ili je njegova odgovornost samo politička. Državni odvjetnici koji su 2000. počeli pokretati istrage i kaznene postupke i sami su, očito je, potpali pod utjecaj euforije koja je Kutlu unaprijed smještala na dugogodišnju robiju. Ambiciozni, a mladi i neiskusni ljudi zagrizli su tada preveliki zalogaj, a Kutle, okružen elitom hrvatskog odvjetništva polako je počeo odnositi pobjede u sudnicama. Tužiteljska strana je u slučaju Tisak jedva uspjela naći sudsku vještakinju za knjigovodstvo jer se doslovno nitko nije htio prihvatiti takve “avanture”, odnosno postupka u kojem će se naći na udaru iskusnih odvjetničkih vukova, a bogme i velike moći dijela političkog podzemlja koje je iza Kutle još uvijek stajalo. O političkom zaleđu Miroslava Kutle svjedoči i njegova prva velika pobjeda na sudu.

Državni interes
Riječ je, naime, o odbijanju pokretanja istrage za privatizaciju Slobodne Dalamcije. U odluci Vrhovnog suda koji je potvrdio odluku splitskog istražnog suca eksplicitno se tvrdi da je prodaja Slobodne Dalmacije Miroslavu Kutli zapravo bila zaštita državnih interesa. U Rješenju Vrhovnog suda piše da je “u pogledu osumnjičenog Ivića Pašalića osumnjičeni Frane Mitrović iskazao kako mu je ovaj rekao da bi dionice Slobodne Dalmacije trebalo prodati Miroslavu Kutli, a ne Kapetanoviću i Vekiću, jer da iza njih možda stoji iredenta, pa da to nije u državnom interesu, bez obzira što je s njima također prije razgovarano o prodaji istih dionica za čiju kupnju su bili zainteresirani” Iskusni pravnici od početka su vidjeli u kojem smjeru vodi Kutlin progon. Po njihovom mišljenju Kutlu se moglo (i moralo) kvalitetnije kazneno goniti i dovesti bar dio slučajeva do pravomoćnih odluka. Trebalo je od početka uz iskusne pravnike angažirati najbolje financijske i knjigovodstvene stručnjake i to strane, a to naravno znači da je za to trebalo osigurati i znatna materijalna sredstva. To nažalost nije učinjeno. Da jest, možda bi porezni obveznici na kraju krajeva platili puno manju cijenu.