Prošlog mjeseca napisao sam komentar pitajući se zašto su glasači u Ujedinjenom Kraljevstvu podržali napuštanje Europske unije prkoseći golemoj važnosti mišljenja stručnjaka koji su upozoravali na značajne gospodarske troškove Brexita.

Primijetio sam da su brojni glasači u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje ljuti na ekonomske stručnjake. Kažu da stručnjaci nisu uspjeli predvidjeti financijsku krizu 2008., da su na prvo mjesto u svojim savjetima vezanim uz odabir politike stavili učinkovitost i naslijepo pretpostavili da se gubitnicima iz svoje političke recepture može nadoknaditi šteta na neki neodređeni način. Zastupao sam stajalište da bi stručnjaci trebali biti ponizniji i pažljiviji vezano uz pitanja distribucije. Taj je moj uradak izazvao daleko veći broj komentara čitatelja od svih koje sam dosad napisao.

Njihove reakcije uglavnom potvrđuju ljutnju koju sam ranije zamijetio. Oni smatraju da su ekonomisti i ostali stručnjaci izolirani i ravnodušni prema brigama običnih ljudi; da su vođeni agendama koje se ne podudaraju s agendama građana; često su najočitije u krivu te stoga nekompetetni; pristrani ili su jednostavno pali pod utjecaj velikog biznisa i financijske industrije; i naivni – ne uspijevaju shvatiti da političari odabiru analize koje pogoduju njihovim ciljevima i zanemaruju sve ostalo. Neki kažu da su stručnjaci krivi i za napukline u društvu segmentiranjem debata u neizmjernu količinu uskih specijaliziranih rasprava.

Izmanipulirani interesima
Zanimljivo je da sam također dobio komentare stručnjaka u prirodnim znanostima koji su rekli da rastuće nepovjerenje koje građani iskazuju prema stručnjacima prožima i njihove discipline. Znanstvena stajališta u područjima poput energije, klime, genetike i medicine suočena su sa široko rasprostranjenim neprihvaćanjem među masama. Primjerice, anketa u Sjedinjenim Američkim Državama koju je proveo institut Pew Research pokazala je da 67 posto odraslih smatra da znanstvenicima nedostaje jasan uvid u posljedice genetski modificiranih organizama na zdravlje.

Nepovjerenje prema GMO-u još je veće u Europi. Dok općenita podrška znanosti ostaje snažna, brojni građani vjeruju da i znanošću manipuliraju posebni interesi i, vezano uz neka pitanja, uvriježeno mišljenje odstupa od utemeljenih dokaza. Taj raskol između stručnjaka i građana ozbiljan je razlog za zabrinutost. Reprezentativna demokracija nije utemeljena samo na univerzalnom pravu glasa, već i na razumu. Idealno, razmatranje i glasanje rezultira racionalnim odlukama koje koriste trenutačno stanje znanja za donošenje politika koje promiču blagostanje građana.

Stoga je prijeko potreban postupak u kojem stručnjaci – u čiju se kompetentnost i poštenje može pouzdati – obavještavaju donositelje odluka o raspoloživim opcijama kako bi udovoljili izraženim sklonostima glasača. Građani vjerojatno neće biti zadovoljni ako vjeruju da stručnjaci nameću vlastite agende ili se zauzimaju za posebne interese. Nepovjerenje prema stručnjacima potiče nepovjerenje prema demokratski izabranim vladama, ako ne i prema samoj demokraciji.

Izgubljen ugled 
Zašto postoji takav raskol između stručnjaka i društva? Svaka zemlja ima vlastiti niz visokoprofiliranih skandala u javnom zdravstvu ili po pitanju sigurnosti. Stručnjake su optužili za aljkavost i sukob interesa. Teško stečeni ugled brzo je izgubljen. Kritičari, međutim, često ne priznaju da znanost uključuje veće i rigoroznije pomno praćenje od, recimo, biznisa ili vlade. Ona je zapravo standardni nositelj dobre prakse vezano uz vrednovanje analiza i diskusiju o političkim prijedlozima.

Pogreške se redovno pojavljuju na akademiji, ali one se brže i sistematičnije ispravljaju nego u drugim područjima. Kolektivna priroda znanstvenog odobravanja također pruža jamstva od padanja pod utjecaj posebnih interesa. Zapravo, taj bi problem mogao biti dublji nego što to uobičajene pritužbe protiv stručnjaka daju naslutiti. Prije nekoliko desetljeća uvelike se pretpostavljalo da će napredak u masovnoj edukaciji premostiti jaz između znanstvenih spoznaja i pučkih vjerovanja, što će pridonijeti mirnijoj i racionalnijoj demokraciji.

Podaci pokazuju da se to nije dogodilo. Kao što je Gerald Bronner, francuski sociolog, uvjerljivo pokazao, obrazovanje ne povećava povjerenje u znanost, ni umanjuje privlačnost vjerovanja ili teorija koje znanstvenici smatraju potpunim besmislicama. Baš suprotno, obrazovaniji građani često zamjeraju kad im stručnjaci kažu ono što se u znanosti smatra istinom. Budući da su imali pristup znanju, osjećaju se dovoljno osnaženim da bi kritizirali znalce (cognoscenti) i razvijali vlastita stajališta. 

Obrazovanje i percepcija
Dobar primjer su klimatske promjene koje znastvena zajednica nadmoćno smatra najvećom prijetnjom. Prema istraživanju instituta Pew Research iz 2015., tri zemlje u kojima je zabrinutost na najnižoj razini su Sjedinjene Američke Države, Australija i Kanada, dok je u Brazilu, Peruu i Burkini Faso zabrinutost na najvišoj razini. No, prosječne godine školovanja u prvoj grupi su 12,5, dok se druga grupa u prosjeku školovala šest godina. Očito samo obrazovanje nije razlog za takvu razliku u percepciji. Ako taj problem potraje, trebali bismo se bolje potruditi riješiti ga.

Prvo, potrebna nam je veća disciplina zajednice stručnjaka. Intelektualna disciplina koja je tipična za istraživanje često izostaje u političkim raspravama. Poniznost, rigorozne procedure, sprečavanje sukoba interesa, sposobnost priznavanja pogrešaka i, da, kažnjavanje prevarantskog ponašanja nužni su za ponovno stjecanje povjerenja među građanima. Nadalje, ima argumenata za reviziju kurikuluma kako bi se opremilo buduće građane intelektualnim alatima nužnima za razlikovanje činjenica od fikcije.

Društvo može dobiti sve od građana čiji su umovi manje sumnjičavi, ali više kritični. Naposljetku, potrebna su nam bolja poprišta za dijalog i informirane rasprave. Ozbiljni časopisi, glasila od općeg interesa i novine tradicionalno su popunjavali prostor između etera glasila koje su recenzirali kolege i dubokog gliba prijevara. Ipak, svi oni nastoje preživjeti digitalnu revoluciju. Druga poprišta, možda i nove institucije, nužna su za popunjavanje tog prostora. Očito je da demokracija ne može prosperirati dok taj prostor nije popunjen.

© Project Syndicate, 2016.